Razgovarala: Vesna Hlavaček

"Mozak i um: Od električnih potencijala do svjesnog bića"- ovako naslovljena knjiga vrlo je uzbudjivo štivo za ljubitelje znanosti.

O knjizi razgovaramo s profesorom Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru, prof.dr. Pavlom Valerjevim, jednim od tri urednika knjige, koju su uz njega urednički potpisale profesorice Nataša Šimić i Matilda Nikolić Ivanišević, sa istoga Odjela.

Poveli ste nas na uzbudljivo putovanje, Vi i Vaše kolege knjigom 'Mozak i um - od električnih potencijala do svjesnog bića'. Predstavlja li doista, kako kažu, ovo pitanje jednu od najvećih neriješenih misterija i izazova za znanost u 21. stoljeću?

-Ljudski mozak je vjerojatno najsloženija stvar koju znamo. Takva razina složenosti naravno iza sebe skriva mnoštvo nepoznanica i iz toga izrasta važno znanstveno pitanje – da se u detalje dokuči kako mozak radi. To je svakako jedan od najvećih znanstvenih izazova za 21. stoljeće, a možda i za kasnije. Međutim, treba napomenuti da se do sada mnogo toga otkrilo. U zadnjih 20-ak godina prikupilo se više znanja o mozgu nego što se znalo do tada. Ono što se sa sigurnošću zna je da procesi materijalnog mozga rezultiraju u onome što nazivamo um. Rezultiraju našim mislima, opažanjima, emocijama i subjektivnim iskustvom. Kako se to točno događa ne zna se u krajnje detalje. To je veliki izazov za znanost. 

Slažete li se s akademikom Vladimirom Paarom da nikada neće do kraja biti skinut veo tajne s ljudskoga mozga?

-Jedno od mojih poglavlja u knjizi 'Mozak i um: Od električnih potencijala do svjesnog bića' bavi se problemom nastanka psiho i neuro mitova (kao što je mit o 10% iskorištenog mozga) i tamo smo vidjeli da je jedan od uzroka nastanka mitova i situacija kad se izjave poznatih ljudi misinterpretiraju. Dakle, želio bih prvo reći da mi nije poznato da je akademik Vladimir Paar tako nešto izjavio i molio bih da prije objave teksta to bude profesionalno provjereno i potkrijepljeno izvorom. Međutim, ako je to izjavio, onda se ne slažem s njime, tj. ne slažem se s takvom tvrdnjom. Ja smatram da se mozak, iako je iznimno složen, može istražiti znanstvenim metodama. Mozak u osnovi funkcionira prema poznatim prirodnim zakonima fizike i kemije, te je nastao kroz dugi proces evolucije života na zemlji. U mozgu, kao ni u procesu njegovog evolucijskog razvoja nema ništa natprirodno ili mistično što bi bilo nedostupno budućem znanstvenom istraživanju.

Osobno sam svjedočila Paarovoj izjavi prilikom njegovog sudjelovanja u emisiji posvećenoj znanosti koju sam vodila na radiju. No, kažite nam sada kojih se sve tema dotiču brojni znanstvenici - autori knjige?

-Za ovu knjigu odabrali smo teme za koje smo smatrali da su istovremeno zanimljive te da su zastupljene u nastavi na više kolegija na studiju psihologije Sveučilišta u Zadru. Stoga je ova knjiga koncipirana i opremljena kao sveučilišni udžbenik, s originalnim ilustracijama. A s druge strane tekstovi su dovoljno prohodni da knjigu može čitati svatko tko je zainteresiran za saznanja o mozgu i kogniciji koja proizlazi iz moždane aktivnosti. Tako u knjizi osim poglavlja o ustroju mozga i metodama istraživanja mozga imamo poglavlja o evoluciji mozga, znanstvenim mitovima o mozgu, vidnoj kogniciji, sustavima pamćenja, jezičnom procesiranju, odnosu mozga i svijesti, te povezanošću procesa mozga s problemima političke psihologije i psihologije seksualnosti. 

Provedite nas kroz najzanimljivije teme, jednu po jednu, kako bismo stekli uvid u mozak i um...

-U ovom tekstu nema baš mjesta da opisujem svako od deset poglavlja. Međutim, naša je knjiga lako dostupna za besplatni download na izdavačkoj platformi Sveučilišta u Zadru koja se zove Morepress. Umjesto da prepričavam svako poglavlje, toplo preporučujem da ju zainteresirani čitatelji preuzmu. Ponavljam, iako je knjiga klasificirana kao sveučilišni udžbenik, vodili smo brigu da se lako čita i stoga bismo voljeli da ju čitaju ne samo studenti raznih studija, već i motivirani srednjoškolci kao i svi drugi čitatelji koje zanima psihologija i znanost o mozgu. Kako je knjiga didaktički pažljivo organizirana, za svako poglavlje su navedene osnovne teme koje knjiga pokriva, a na kraju svakog poglavlja su navedeni zaključci, pitanja za vježbu, savjeti da daljnje čitanje i riječnih važnih pojmova. Knjiga se može čitati kao cjelina, od početka do kraja, a također se mogu čitati i pojedina poglavlja onim redom kako to čitatelj preferira. 

Raskrinkajmo neke od znanstvenih mitova o mozgu…

-Postoje brojni znanstveni mitovi, a njihova je glavna karakteristika da nas uvjeravaju u pogrešna znanja. Ovi mitovi se nazivaju znanstveni jer uvjeravanje koje čine je na naizgled znanstven način, oponašajući znanstveni stil, terminologiju, te se pozivaju na znanstvenu metodologiju. Neki mitovi su duboko ukorijeni u populaciji jer su sukladni s drugim neznanstvenim, ali široko prihvaćenim učenjima koji se tiču raznih svjetonazora, kulturnih obrazaca i slično.

Jedni način da se obranimo od znanstvenih mitova je barem osnovno obrazovanje u pravoj znanosti i stečena vještina koja nam omogućuje da se razlikuje prava znanost od raznih pseudoznanosti i drugih neznanstvenih sustava mišljenja. Ta vještina se stječe kvalitetnim obrazovanjem i kritičkim mišljenjem temeljenim na znanstvenoj metodi. Postoji više znanstvenih mitova koji se tiču psihologije i mozga, a najpoznatiji među njima je mit o tome da prosječan čovjek koristi svega 10% mozga i da bi posebnim metodama mogao povećati taj svoj aktivni postotak i na taj način unaprijediti svoje mentalne sposobnosti do fantastičnih razmjera. U taj mit mjestimično vjeruje čak i oko 50% populacije i on je, naravno, potpuno pogrešan. Ljudi (osim ako nisu pretrpjeli ozljedu mozga) sve vrijeme koriste svoj cijeli mozak. Mozak može učiti, specijalizirati se ili uvježbati u nekoj aktivnosti, i za to je potreban dugotrajan trening. I nakon toga mozak se opet koristi kao cjelina.

Što znanost danas kaže o evoluciji mozga?

-Današnja znanost je nepreglednim brojem empirijskih dokaza ustvrdila i zna da je ljudski mozak organ koji je dugo i postepeno evoluirao, stotinama milijuna godina u glavama naših ne-ljudskih predaka, a kasnije i u glavama nama bližih predaka poput hominida, u procesu evolucije života na Zemlji, u kojoj su glavni mehanizmi promjene prirodna selekcija i seksualna selekcija. Na taj način su, dakako, evoluirali svi tjelesni organi i cijelo naše tijelo, a ne samo mozak. Evolucija ljudskog mozga je nešto što ima prilično visoku biološku cijenu jer ljudski mozak troši puno energije te svojom veličinom utječe na veličinu glave što otežava porađanje i to je razlog zašto sve životinje nemaju visoko razvijene mozgove nego onoliko koliko im treba. Međutim očito je evolucijski pritisak kod ljudi bio dovoljno jak da je takav veliki mozak koji je omogućavao mentalne sposobnosti poput visoke inteligencije, jezičnog procesiranja, socijalne kognicije, prostornog snalaženja, numeričke kognicije te mogućnosti planiranja akcija i ponašanja predstavljao važnu adaptaciju za ljudsku vrstu.

Tako da smo mi potomci tek onih naših davnih predaka koji su imali dovoljno visoko izražene te sposobnosti dok preostali nisu uspjeli prenijeti svoje nasljedne osobine na potomstvo u dovoljnom broju. Proces evolucije je iz perspektive jednog ljudskog života vrlo spor tako da su naši mozgovi još uvijek adaptirani na uvjete razdoblja kasnog pleistocena koji je trajao od prije nekih 130.000 pa do prije 11.000 godina. Snalaženje takvih mozgova u današnjem visokotehnološkom društvu je, kako vidimo, pravi izazov. 

Držite li da će ikada umjetna inteligencija dosegnuti mogućnosti i funkcije ljudskoga mozga'?

-Ovo pitanje, u stvari, više nije toliko pitanje ljudskog mozga, nego i ljudskog uma. Mozak je tek materijalni stroj čiji procesima se ostvaruje um. Pitanje je kakvi su to procesi. Ako pođemo od jedne važne pretpostavke nazvane kompjutacijska teorija uma oko koje danas još raspravljaju kognitivni znanstvenici, a koja kaže da je kognicija jednako što i kompjutacija (kompjutacija se definira kao manipulacija simbolima u fizičkom sustavu), onda iz toga logički slijedi da je ljudski um potpuno opisiv algoritmima. Nadalje, prema teoriji kompjutacije je poznato da isti algoritmi mogu biti implementirani i izvedeni raznim strojevima (digitalnim računalima, drugim tipovima računala pa i mozgovima).

Nadalje iz toga slijedi da je, barem teorijski moguće napraviti skup algoritama, dakako vrlo složenih, koji će biti jednaki procesima ljudskog uma i da ti algoritmi mogu biti pokrenuti na drugom računalnom stroju. Prema tom gledištu, moguće je napraviti um poput ljudskog. To se zove pristup jake umjetne inteligencije. No s tim se gledištem ne slažu svi. Neki znanstvenici smatraju da zbog nekih posebnih razloga, kao što su analogna i dinamička priroda mozga, paralelno distribuirano procesiranje u mozgu, tjelesnost mozga itd. digitalna računala neće nikad moći ostvariti um istovjetan ljudskom, ali da će ga moći vrlo dobro oponašati. To se zove pristup slabe umjetne inteligencije.

No opet je pitanje hoćemo li mi moći razlikovati umjetnu inteligenciju koja jako dobro oponaša ljude od „prave“ inteligencije. Jednom kad to više ne bude bilo moguće, smatrat će se da je umjetna inteligencija prošla tzv. Turingov test i da se, prema tom kriteriju, može smatrati inteligentnim bićem. Budućnost će nam donijeti odgovore na ova pitanja. U svakom slučaju vjerujem da ćemo imati vrlo dobru simulaciju ljudskog uma s kojim ćemo moći razgovarati i nećemo ga moći razlikovati od ljudi općenito, već će naizgled djelovati kao osoba.