Odlazak Christiana Schmidta otvara završnu i najneizvjesniju fazu međunarodnog angažmana u BiH. Hoće li OHR završiti misiju ili će popustiti „ljepilo“ koje zemlju drži na okupu?

 „Posao nije završen i mora biti nastavljen“, kazao je u intervjuu za Deutsche Welle visoki predstavnik za BiH Christian Schmidt koji će početkom juna 2026. godine napustiti funkciju šefa OHR-a (Office of the High Representative - Ured visokog predstavnika).

Vijeće za implementaciju mira tada bi trebalo izabrati novog visokog predstavnika, a Schmidt se nada da će i međunarodna zajednica i građani BiH naći opciju kako bi ta zemlja „pronašla put u Evropsku uniju - korak po korak“.

U bh. medijima se kao potencijalni nasljednik Christiana Schmidta spominje Italijan Antonio Zanardi Landi, diplomata koji navodno uživa podršku Sjedinjenih Američkih Država. Evropljani se o tome još ne izjašnjavaju.

Kao bivši ambasador u Beogradu, Zanardi Landi dobro poznaje prilike na Balkanu. Portal Klix.ba prenosi kako ga mnogi vide kao „figuru koja bi mogla približiti stavove Istoka i Zapada o budućoj ulozi OHR-a“.

Između nemoguće misije i malih koraka naprijed
U intervjuu za DW Christian Schmidt kaže da ne poznaje spomenutog italijanskog diplomatu i da se ne želi o tome izjašnjavati. „Mogu samo reći da svako ko dođe ovdje mora znati da je ovo balansiranje između nemoguće misije i malih koraka naprijed“, rekao je Schmidt.

„Ja sam želio biti posljednji (visoki predstavnik) ali nije baš tako ispalo. Sada se moramo uhvatiti u koštac s finalizacijom. Međutim, uslovi moraju biti ispunjeni, što znači zakonska regulativa. Ono što do sada nisam uspio postići je pitanje državne imovine, složeno pravno pitanje s kojim će se moj nasljednik sada morati baviti“, rekao je odlazeći šef OHR-a.

„Približavanje stavova Istoka i Zapada“ u kontekstu izbora novog visokog predstavnika donosi i mnoge neizvjesnosti, na šta upozoravaju pojedini analitičari u BiH.

Novinar Emir Habul sumnja u kapacitet OHR-a u novim geopolitičkim okolnostima. On ističe da se američka pozicija radikalno promijenila, što najbolje dokazuje nedavno skidanje sankcija Miloradu Dodiku. Prema njegovim riječima, moć visokog predstavnika oduvijek je zavisila isključivo od podrške Washingtona i drugih velikih sila, a era snažnog OHR-a „nepovratno je završena s Paddyjem Ashdownom“.

 
Američki interesi i evropska ne/saglasnost
Habul podsjeća i na propast „Aprilskog paketa“ ustavnih promjena 2006. Taj paket je predviđao jačanje institucija države, veće ovlasti predsjedavajućeg Vijeća ministara, djelimične reforme Predsjedništva BiH, smanjenje blokada u odlučivanju, jačanje Parlamenta BiH ali i zadržavanje strukture entiteta. Paket nije dobio potrebnu dvotrećinsku većinu, najviše zbog protivljenja Harisa Silajdžića i njegove stranke, koji je tražio ukidanje entitetskog glasanja. Mnogi zapadni analitičari smatraju da je to bila posljednja veća prilika za ustavne reforme konsenzusom domaćih političara. Habul naglašava da je tada propuštena historijska prilika da BiH postane funkcionalna država, zbog čega je države danas „sve manje“. Ključni problem vidi i u potpunom nedostatku interesa novog američkog predsjednika za ovaj region:

„Donalda Trumpa je baš briga za BiH. Rusija je njegov partner i interes, dok je Evropa još uvijek slaba. U ovom času možemo samo nagađati šta će biti i koliku će moć imati visoki predstavnik“, ocjenjuje Habul. Pa ipak on dodaje da je međunarodna zajednica i dalje ključni kohezivni faktor: „OHR je ipak to ljepilo koje na okupu drži BiH, koja je sve manje važna i Evropskoj uniji i Americi.“

Slične pesimistične procjene iznosi i novinar Željko Bajić. On ocjenjuje da se međunarodna zajednica u BiH nalazi u najkritičnijem trenutku kada je riječ o imenovanju nasljednika Christiana Schmidta. Bajić podsjeća da je Schmidtov dolazak pratio „visok nivo harmonije“ među zapadnim partnerima unutar Vijeća za implementaciju mira, dok je danas situacija potpuno drugačija – unutar Evrope nedostaje saglasnost, odnosi Brisela i Washingtona se kreću „cik-cak“, a Rusija otvoreno tvrdi da visoki predstavnik više nije ni potreban.

Suština mandata važnija od personalnih rješenja
Bajić upozorava da bi eventualni pokušaj postizanja konsenzusa u Vijeću sigurnosti UN-a nosio ogroman rizik od ruskog veta. Ipak  smatra da ključni izazov nije samo personalno rješenje, već suština budućeg mandata novog visokog predstavnika, napominjući da su i Evropa i Amerika već umorne od „glumljenja“ da nešto čine, ali i od stalnih opstrukcija lokalnih političara.

Čak i ako bi na tu poziciju došao neko po volji Washingtona, to prema Bajićevom mišljenju ne znači povratak snažne američke uloge, jer BiH odavno ne proizvodi entuzijazam u tamošnjoj politici, gdje je primarni cilj tek puko održavanje mira. Nova administracija će, dodaje on, imati potpuno drugačije prioritete:

„Ne radi se o tome hoće li Amerika biti bliža Rusiji. Amerika će svoju poziciju graditi prvenstveno na ekonomskim interesima porodice Trump. Definitivno, politički uticaj eventualnog američkog protežea na funkciji visokog predstavnika bio bi u drugom planu.“

Slabljenje OHR-a ugrožava i uticaj EUFOR-a?
S druge strane, ukoliko nasljednik bude Evropljanin, otvara se pitanje unutrašnjeg konsenzusa u Evropskoj uniji oko upotrebe bonskih ovlasti, gdje bi, prema Bajićevoj procjeni, jedino Velika Britanija mogla direktnije zagovarati „čvrstu ruku“. On povlači i direktnu vezu između političke moći OHR-a i bezbjednosnog aspekta na terenu:

„Slaba pozicija visokog predstavnika značila bi i slabljenje uticaja EUFOR-a. A od toga do destabilizacije prilika u zemlji, na dugi rok, nije dug put. Kapitulacija, ako se govori u tim kategorijama, nažalost se možda već dogodila – tiho i skoro neprimjetno. Visoki predstavnik odavno nije ono što je nekad bio“, zaključuje Željko Bajić.