Razgovarala: V. S. Herceg

mostar@dnevni-list.ba

Odvjetnica Nada Dalipagić iz Mostara više od 40 godina 'plovi' u vodama pravosuđa, a zbog predmeta u kojima je uspješno zastupala svoje klijente, mnogi joj daju mjesto u samom odvjetničkom vrhu u BiH. 

S odvjetnicom Dalipagić razgovarali smo aktualnom stanju u bh pravosuđu, uvođenju novog kaznenog djela 'Femicid', a posebno njene inicijative zakonskog reguliranja cyber nasilja gdje nema značajnijih pomaka kao i govora mržnje, toliko rasprostranjenog kako u pojedinim medijskim platformama, tako i na društvenim mrežama, a posebno u vrijeme predizbornih kampanja u BiH.

Vaš Ured došao je u središte zbivanja podnošenjem kaznene prijave protiv djelatnika PU Široki Brijeg, a temeljem tvrdnji vaših klijenata da su od istih, potpuno neopravdano, pretučeni. Naime, zbog podsjećanja za čitatelje, radi se o slučaju premlaćivanja trojice mladića u PU Široki Brijeg 15. kolovoza od strane djelatnika te PU u civilu i u odori. U kojoj fazi rješavanja se nalazi ovaj predmet?

-Kako se radi o predmetu koji je u fazi istrage, neću komentirati stanje predmeta. Očekujem od Županijskog tužiteljstva Široki Brijeg brzu i odgovornu istragu, te ukoliko se nađe da u ponašanju policijskih djelatnika ima obilježja kaznenih djela, podizanje optužnice i kažnjavanje istih. 

Imate li povjerenja u Županijsko tužiteljstvo Široki Brijeg da će u ovom predmetu provesti nepristranu i valjanu istragu ?

-Imam potpuno povjerenje, jer je Zakonom o kaznenom postupku FBiH propisano da tužitelj naređuje provođenje istrage ukoliko postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo, te da u tijeku provođenja istrage tužilac može poduzeti sve izravne radnje, uključujući ispitivanje osumnjičenog, saslušanje oštećenog i svjedoka, vršenje uviđaja i rekonstrukcije događaja i sve druge radnje. Tužitelj će okončati istragu kada nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da može podići optužnicu. 

Nedavno je jedan vaš kolega komentirao da je naše pravosuđe posrnulo. Slažete li se s ovom konstatacijom?

-Ne znam tko je to kazao, a ne bavim se analizom, niti komentiram tuđe izjave jer smatram da svatko ima pravo na svoje viđenje i stav. Naravno, s ovakvom grubom konstatacijom se osobno ne slažem jer smatram i realno sagledavam da se pravosuđe, kao i cijelo naše društvo, nalazi u teškom i izazovnom razdoblju, da u pravosuđu postoje poteškoće. Sama činjenica da su djelatnici pravosuđa na visokim dužnostima opterećeni optužbama, da se mnogi nalaze u pritvoru, šalje lošu sliku o stanju pravosuđa, ali s druge strane imamo izvrsne i čestite odvjetnike, sudce i tužitelje, što apsolutno mogu odgovorno tvrditi. 

Kako komentirate uhićenje djelatnika pravosuđa na visokim dužnostima i možete li to usporediti sa stanjem pravosuđa u ranijim periodima?

-To svakako šalje lošu sliku javnosti o stanju u pravosuđu, ali za mene je pravomoćna presuda svetinja i istu treba poštovati, što znači da pravomoćno treba dokazati krivnju, a ako se ona dokaže, pravilno sankcionirati svakoga jer je činjenje kaznenih djela, a posebno u pravosuđu, apsolutno nedopustivo.

Što bi po vama valjalo unaprijediti ili mijenjati u pravosudnom sustavu?

-Svjesna sam da je velika opterećenost sudova predmetima, ali se ne može tolerirati da prosječan postupak u parničnim predmetima traje 5-6 ili više godina. Ovaj problem se može premostiti povećanjem broja sudaca, a u kaznenim predmetima povećanjem broja tužitelja. Što se tiče kaznenih predmeta, istraga mora biti brza jer je i sam Zakon propisao da, ukoliko se istraga ne završi u roku od 6 mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij Tužitelja. Mišljenja sam da mora doći do značajnih zakonskih izmjena u pravima oštećenog u kaznenim postupcima jer isti praktično nemaju nikakvo pravo izuzev postavljanja imovinsko pravnog zahtjeva i smatram da je to veliki nedostatak cijeloga kaznenog postupka. 

Nadalje, a vezano za kaznene postupke, smatram da se pritvori olako određuju, a iz razloga što je Zakonom o kaznenom postupku FBiH propisano da se pritvor može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugim mjerama. Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, a ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku i organa koji pružaju pomoć da postupaju s posebnom hitnošću. Treba strogo poštivati razloge za pritvor određene Zakonom jer je pritvor duboko zadiranje u slobodu osumnjičenog, odnosno optuženog. Također, veliki problem, po mom mišljenju, su visoke sudske takse koje mnogim ljudima ne omogućavaju pristup Sudu i rješenje svojih problema. 

Poznato je da ste veliki borac za ženska prava, Kakav je vaš stav u svezi uvođenja novog kaznenog djela 'Femicida'?

-Nema nikakve dvojbe da je u velikoj ekspanziji nasilje na svim razinama i na svim mjestima. Svjedoci smo posebno obiteljskog nasilja u kome su žene žrtve, pa podupirem svako rješenje koje bi onemogućilo stradavanje žena na ovakav način. Iako želim napomenuti da je našim Kaznenim zakonom FBiH propisano u odjelu kaznenih djela protiv života i tijela – kazneno djelo Ubojstva, gdje je propisano da tko drugog usmrti kaznit će se kaznom zatvora najmanje 5 godina, a kaznom zatvora najmanje 10 godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se : tko drugog usmrti na okrutan ili podmukao način, tko drugog usmrti pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju,  tko drugog usmrti iz rasnih, narodnosnih ili vjerskih pobuda, tko drugog usmrti iz koristoljublja, zbog počinjenja ili prikrivanja nekog drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete ili drugih niskih pobuda. 

Ovdje posebno napominjem važnost prevencije, a napose značajnu ulogu i nadležnost Centara za socijalni rad, odnosno Tužiteljstva u otkrivanju i reakciji na svako nasilje, a posebno u obitelji. Važno je da svatko tko ima saznanja o ovakvoj vrsti nasilja, odnosno o položaju žrtve, koja je uvijek u strahu i naizgled nemogućem izlasku iz iste, prijavi saznanje o nasilju policiji ili Centru za socijalni rad, dakle, da ne okrećemo glavu o saznanju za postojanje nasilja. 

Poznato je da ste bili inicijator zakonskog reguliranja cyber nasilja, je li tu došlo do nekih pomaka ili pozitivnih rješenja?

-Nažalost, na tom području nisu napravljeni značajniji pomaci iako je ova inicijativa naišla na veliku podršku kolega odvjetnika, ali u ovoj oblasti treba ustrajati jer to također postaje veliki problem u svakodnevnim životima mnogih građana, a napose malodobnih osoba.  

Inicijativa je krenula prema Žalbenoj komisiji Vijeća za tisak BiH gdje sam navela: Kao dugogodišnji član Žalbene komisije Vijeća za tisak BiH, bila sam svjedok koliko je Vijeće za tisak, a napose Žalbena komisija Vijeća za tisak učinila u pravcu da se tisak u BiH pridržava općeprihvaćenih društvenih standarda pristojnosti i poštivanja etničkih, kulturnih i religijskih raznolikosti BiH, te na jačanju dužnosti novinara i izdavača da poštuju potrebe građana za korisnim, blagovremenim i relevantnim informacijama, uz istovremeno jačanje načela slobode informiranja i prava na pravedan komentar i kritično novinarstvo.

Također, puno je učinjeno i na razvijanju i pridržavanju standarda o ravnopravnosti spolova i poštivanju osobnosti kao integralnog dijela ljudskih prava jer tisak mora štititi prava pojedinaca i istovremeno podržavati pravo na informaciju koja služi javnom interesu.

Imajući prednje u vidu, mislim da je Vijeće za tisak upravo onaj koji bi trebao pokrenuti inicijativu za zakonsko reguliranje ponašanja na društvenim mrežama jer smo svakodnevno u prilici biti svjedoci Cyber nasilja ( Cyberbullying).

Ova vrsta nasilja poprima velike razmjere, te smo također svjedoci velikog broja ne samo duhovne patnje onih osoba koje su predmet ovakvog nasilja, nego i čestih samoubojstava zbog izloženosti ovakvoj vrsti nasilja“. 

Surađivali ste cijeli svoj radni vijek sa svojim brojnim kolegama, kakav je sada vaš odnos s mlađim kolegicama i kolegama?

-Kako radimo u teško vrijeme, te kako su pred nama veliki izazovi i odgovornost, kako je ovo posao stresan i pre odgovoran, iznimno cijenim sve svoje kolege, pa jasno i mlade kolege koji pokazuju veliku stručnost i odgovornost u obavljanju ovoga posla. Naravno, u svom dugogodišnjem radu, surađivala sam s vrhunskim kolegama i taj rad me oplemenjivao, a odnos je bio pun ljudskog i profesionalnog uvažavanja i poštovanja, a između ostalog s velikom radošću i zahvalnošću sjećam se suradnje s kolegama – Markom Martinovićem, Berom Vlaho, Milenkom Komad i mnogim drugima, a u novije vrijeme – Vjekoslavom Lovrić, Davorom Šilićem, Rizom Tvrtković, koji su ostavili zasigurno značajnog traga u pravosuđu. 

Govor mržnje nije sloboda govora

„Sloboda izražavanja je nužan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te je s toga garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava s ostalim garantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničenje slobode izražavanja s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava garantiranog Ustavom, može biti tek iznimka od ovog prava koja je u demokratskom društvu dopuštena samo ako to ograničenje ničim ne ugrožava navedeno načelo, nego ga potvrđuje.

To je stajalište Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava“, navela je Dalipagić u svojoj inicijativi prema Žalbenoj komisiji Vijeća za tisak BiH o zakonskom reguliranju cyber nasilja.

U svezi toga ona se poziva na odluke i stajališta Ustavnog suda BiH i nižestupanjskih sudova o govoru mržnje i slobodi izražavanja.

Koristit ću se isključivo stajalištima Ustavnog suda BiH iz njihovih odluka, koja stajališta se primjenjuju u odlukama niže stepenih sudova tj. Općinskih i Županijskih-Kantonalnih sudova, a odnose se na govor mržnje, odnosno slobodu izražavanja. 

Tako podsjeća na obrazloženje odluke Ustavnog suda BiH broj: AP-5008/13 gdje je utvrđeno povrjeda članka II/3 Ustava BiH i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime , Ustavni sud u istoj odluci podsjeća da pravo na privatni život iz članka 8. Europske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spadaju u skupinu tzv. kvalificiranih prava za koje je karakteristično da prvim stavkom definiraju stvarno pravo, a drugim stavkom definiraju dozvoljeno miješanje i ograničenje tih prava pod uvjetima propisanim drugim stavkom. 

Ustavni sud ukazuje da članak 8. Europske konvencije štiti pojedinca od proizvoljnog miješanja države u njegov privatni život, te da država, osim toga ima i pozitivnu obvezu osigurati poštovanje privatnog života pojedinca. 

„Sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od temeljnih uvjeta za njegov napredak i samo ostvarenje svakog pojedinca. Kada je u pitanju članak 10. stavak 2. Europske konvencije, valja podsjetiti da se sloboda izražavanja odnosi ne samo na „informacije“ ili „ ideje“ koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem ili koje se smatraju neuvredljivim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno demokratsko društvo ne može postojati. Kao što je propisano člankom 10. Europske konvencije sloboda izražavanja može biti podložna iznimkama, koje, međutim, moraju biti strogo ograničene, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora biti uvjerljivo utvrđena“, smatra odvjetnica Dalipagić. 

Ona zaključuje: „Pri tome, Ustavni sud naglašava da tisak igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu, pa iako tisak ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, on je, ipak, dužan priopćavati, na način koji je sukladan njegovim dužnostima i obvezama, informacije i ideje o svim pitanjima o javnom interesu. Ne samo da je tisak dužan priopćavati takve informacije i ideje već javnost ima pravo primati ih. Da je drukčije, tisak ne bi bio u mogućnosti vršiti svoju vitalnu ulogu -  „čuvara javnosti“ ( Odluka Europskog suda, Bladet Tromso protiv Norveške broj: 21980/93).“.  

Ona pojašnjava kako je, u svezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz članka 8. Europske konvencije i prava iz članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa, što, prema praksi Europskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od općeg interesa ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da tisak ispunjava svoju ulogu „ čuvara javnog interesa“ a, u protivnom, tisak ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike.

„Uloga i funkcija osobe o kojoj je riječ i narav aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan s prethodnim. U svezi s tim mora,  se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne osobe. Sukladno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne vrijedi na isti način i za javne osobe.  Temeljna razlika koja se mora povući odnosi se na izvješćivanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u svezi s političarima koji obnašaju svoje službene dužnosti i izvješćivanje o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obnaša takve dužnosti. Dok u prvom slučaju tisak vrši svoju ulogu „ čuvara javnosti“ u demokratskoj zemlji time što priopćava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važno u drugom slučaju“, navodi Dalipagić.

Pri tom ističe kako je sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije tj. da li se sa osobom koja je u pitanju kontaktiralo te je li joj dana mogućnost odgovora na iznesene navode. 

„Na taj način se utvrđuje je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova obrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Europski sud, a primjenjujući ovaj kriterij, pridavao je veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informaciju, jesu li ih pokušali verificirati s aplikantima prije objave i omogućili im da odgovore na navode. Ostali faktori koji se također uzimaju u obzir su prethodno ponašanje osobe o kojoj se piše ( primjerice,  je li ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objave, te težina nametnute sankcije.

Kako su i Europski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjima već ranije ukazali, postoji jasna razlika između informacije  činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) , jer postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (Europski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 08.07.1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj: AP 1005/04 od 02.12.2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj: 45/06)“, ističe odvjetnica Dalipagić.

No, iako ponovno naglašava kako tisak i mediji igraju vrlo važnu ulogu u demokratskom društvu, upozorava kako se ne smiju prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu prava drugih i potrebu sprječavanja objavljivanja povjerljivih informacija.

„Ipak članak 10. Europske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja“, upozorava Dalipagić , „čak i kad se radi o izvješćivanju o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa“. 

U ovoj tvrdnji poziva se na članak 10. stav 2. Europske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i „dužnost i obveze“ koje se primjenjuju i na tisak, a koje naročito postaju značajne kada se napada reputacija privatnih lica i kada se umanjuju „prava drugih“. Zbog toga se u pogledu činjenica, novinarima uzima u obzir obrana da su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti točne i pouzdane informacije u skladu sa novinskom.

„U principu, obrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima opravdan cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanju činjenica, mediji se neće smatrati odgovornima čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. Iz odluke Ustavnog suda BiH broj: AP 1676/08 vidljivo je da je zauzeto stajalište da ugroziti na bilo koji način slobodu izražavanja i slobodu medija ne znači samo ugroziti neka osobna prava novinara garantirana Ustavom, nego to znači ugroziti jedno od ključnih načela demokratskog društva, pa s toga i samu demokraciju kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarivanje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda. To međutim ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo ni jedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni“, pojašnjava Dalipagić. 

Kao ključnu ulogu i zadaću neovisnog sudstva smatra da se u svakom pojedinačnom slučaju jasno treba utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 

„Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje te slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obvezu, naložiti ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u BiH oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden Zakonom o zaštiti od klevete. Ovi zakoni detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stupanj zaštite slobode izražavanja od onog minimalnog predviđenog Europskom konvencijom“, zaključuje Dalipagić.

Cyber nasilje

U BiH se još uvijek nedovoljno pozornosti daje vrlo rasprostranjenom 'cyber nasilju', a što zahtjeva upoznavanje i prilagodbu i pravosuđa. Suvremenim načinima komuniciranja vidimo pravu eksploziju ovakvog vida nasilja – opasnosti koje još uvijek nije dovoljno prepoznata, posebice kada su u pitanju mladi. Kakav je vaš stav o tome?

-Cyber nasilje je zlostavljanje korištenjem digitalnih tehnologija, te se može događati na društvenim mrežama, platformama za dopisivanje i igranje igrica i mobilnih telefona. Riječ je o ponašanju koje se ponavlja s namjerom zastrašivanja, izazivanja bijesa ili sramoćenja onih koji su na meti, kao na primjer: širenje laži ili objavljivanje fotografija čiji je cilj osramotiti nekoga na društvenim mrežama, slanje uvrjedljivih poruka ili prijetnji putem platformi za dopisivanje, lažno predstavljanje  i slanje zlonamjernih poruka u ime drugih osoba. 

Osjećaj da ih drugi ismijavaju ili uznemiravaju može spriječiti ljude, a posebno mlade da progovore i pokušaju riješiti problem, a u ekstremnim slučajevima, cyber nasilje može dovesti i do samoubojstva, jer se osoba osjeća uzrujano, postiđeno, te često ima i fizičke bolove.

Imajući sve prednje u vidu, predložila sam Žalbenoj komisiji Vijeća za tisak pokretanje inicijative u pravcu zakonskog rješenja za poboljšanje ponašanja na društvenim mrežama jer komuniciranje na istima daje ogromna zadovoljstva, ali ako ta sloboda govora i izražavanja prelazi granice civiliziranog i uljudnog ponašanja, te je u cilju omalovažavanja i vrijeđanja drugih osoba s namjerom da im se nanese duševna bol, sramoćenje u javnosti, onda takve osobe moraju odgovarati zbog nasilja prema drugim ljudima. Očekujem ipak nastavak aktivnosti na ovom području..