Pet stvari koje trebate znati o pravosnažnoj presudi u predmetu “Respiratori“
Državni sud je objavio cijelu pravosnažnu presudu kojom su bivši federalni premijer Fadil Novalić, suspendovani direktor Federalne uprave civilne zaštite (FUCZ) Fahrudin Solak i vlasnik firme “F.H. Srebrena malina” Fikret Hodžić osuđeni na ukupno 15 godina zatvora za zloupotrebe prilikom nabavke respiratora tokom pandemije koronavirusa, a bivša ministrica financija Jelka Miličević oslobođena. Detektor donosi pet najznačajnijih dijelova ove odluke, piše Detektor.
Apelaciono vijeće je odbilo žalbe Tužilaštva i Odbrana te je potvrđena presuda kojom je Novalić osuđen na četiri godine zatvora, Solak na jedinstvenu kaznu od šest godina, a Hodžić na pet godina zatvora zbog zloupotrebe položaja. “F.H. Srebrena malina” je proglašena odgovornom što je raspolagala protivpravno stečenom imovinom i novčano kažnjena sa 200.000 KM.
Bivša federalna ministrica finansija Jelka Miličević oslobođena je optužbe za nesavjestan rad u službi. U presudi se navodi da su Novalić, Solak, Hodžić i pravno lice “F.H. Srebrena malina“ oslobođeni za udruživanje radi činjenja krivičnih djela u vezi sa zloupotrebom položaja, primanja nagrade ili drugog oblika koristi u vezi s trgovinom uticajem, pranje novca, krivotvorenje ili uništenje poslovnih ili trgovačkih knjiga, krivotvorenje službene isprave, povredu obaveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga. Ali u presudi se također navodi da je Solak osuđen za krivotvorenje isprave.
Apelaciono vijeće je kao indikativno cijenilo stupanje u neposredne kontakte, zasnovane na privatnim konotacijama, te navelo da to predstavlja okosnicu daljnjeg toka događaja.
Tako se navodi da Novalić prekoračuje ovlasti premijera, stupa u neposredan kontakt s Hodžićem u vezi s javnom nabavkom respiratora, što Apelaciono vijeće crpi iz niza međusobnih komunikacija. Te komunikacije su za Vijeće “nepobitan temelj da se radi o postupanju mimo normativnih pravila“.
Apelaciono vijeće, kao ni prvostepeni sud, nije moglo zanemariti činjenicu da iz komunikacija, koje su prethodile Hodžićevom javljanju Novaliću, proizilazi vrlo detaljno preispitivanje tržišta vlasnika “F. H. Srebrena malina“.
“Takvo preispitivanje tržišta od strane optuženog Hodžića ne bi bilo sporno da se već u takvim komunikacijama ne nazire njegova sigurnost da će dogovor s Vladom biti uspješan, što već na takvom mjestu implicira i sigurnost u njegov odnos i neposredan kontakt s tadašnjim premijerom“, navodi Apelaciono vijeće u završnim razmatranjima na osuđujući dio presude.
Hronologija kasnijih događaja, komunikacija te odvijanja paralelnih radnji u ključnim institucijama uvjerilo je Apelaciono vijeće u opšti kontekst događaja te jedini cilj koji je trebao proizaći iz svega – pogodovanje u dobijanju posla Hodžiću.
Bez Novalića djelo ne bi moglo biti izvršeno
Hodžićeva Odbrana je u žalbi iznijela zaključak da je on osuđen za krivično djelo koje mu nikad nije stavljeno na teret. Dalje Odbrana navodi kako iz oslobađajućeg dijela presude proizilazi da mu nisu stavljena na teret djela kao i saoptuženima u predmetu, pa tako ni zloupotreba položaja ili ovlaštenja.
Apelaciono vijeće je uporedilo zapisnike o ispitivanju, optužnicu i izreku presude, kako je obrazloženo “kao jedini način rješavanja dileme“, te utvrdilo da je optuženom predočen činjenični supstrat osnova sumnje tokom istrage, koji je u istom obimu kasnije bio u optužnom aktu. Drugostepeno vijeće zaključuje da prvostepeni sud izrekom presude nije izašao iz okvira inkriminisanog događaja niti Hodžićevih radnji, odnosno da nije osuđen za nešto što mu nije stavljeno na teret.
“Prvostepeni sud je vršio određene prilagodbe i intervencije, obzirom da koncept odgovornosti optuženih nije našao dokazanim u okviru grupe i udruživanja, čime je optuženima faktički i pogodovao, pri čemu je iste oslobodio za većinu inkriminacija“, navodi se u presudi, ali i da Sud tako nije izašao van okvira optuženja i nije teretio Hodžića ili druge za nešto za šta se nisu branili.
Precizirana je odgovornost optuženih, ali isključivo u obimu kakav je im bio poznat od početka.
Neosnovanim su ocijenjeni navodi Novalićeve Odbrane da nije moguće preispitati osuđujući dio presude. Navedeno je da nedostatak činjeničnog opisa u oslobađajućem dijelu ni na koji način nije kontaminirao njen osuđujući dio.
“Da je optuženima jasno za koje radnje su oglašeni krivim, uostalom, proizilazi i iz samih sadržaja žalbenih navoda svih Odbrana jer su isti vrlo jasno precizirali što spore u osuđujućem dijelu pobijane presude“, navodi se.
Utvrđeno je da se za pojedine inkriminacije u oslobađujećem dijelu ne navode činjenični opisi, već prvostepeni sud, pozivajući se na osuđujući dio presude, optužene oslobađa za pojedine pravne kvalifikacije, ali se zaključuje da nije nastupila procesna manjkavost koja bi dovela u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.
“Pobijana presuda je optužene oslobodila od ključne koncepcije optužbe a to je da su sve preduzete radnje bile pod okriljem krivičnog djela ‘udruživanje radi činjenja krivičnih djela’” , zaključeno je.
Neosnovanim su proglašeni i navodi o protivrječnosti i nerazumljivosti jer je optuženi Novalić proglašen krivim kao saizvršilac, dok se u obrazloženju pominju radnje pomaganja.
Jasno je, kako se navodi u presudi, da i kada se pominje izvjesno pomaganje, to se “ne čini iz razloga pomaganja kao oblika saučesništva, već izvjesnog pomaganja kao odlučujućeg doprinosa kroz saizvršilaštvo“, s obzirom na to da bez Novalićevih radnji djelo ne bi moglo biti ni izvršeno.
Solakove radnje pogodovale Hodžiću
Utvrđeno je presudom da “prvostepeni sud pravilno analizira i zaključuje da je FUCZ, suprotno tužilačkoj tvrdnji, mogao biti ugovorni organ, ali isključivo po odabiru pravilnog puta javne nabavke“. U ranijoj presudi je utvrđeno da ugovorni organ FUCZ nije samostalno, savjesno, profesionalno, pravilno i zakonito pokrenula postupak javne nabavke.
Prema mišljenju Apelacionog vijeća, zahvaljujući Solakovom aktivnom i ključnom doprinosu kao zastupniku ugovornog organa, realizovan je primarni cilj da se posao dovrši isključivo u svrhu pogodovanja Hodžiću. Epilog Solakovih radnji prema Vijeću je i u počinjenju krivotvorenja službene isprave, a sve kako bi dogovoreni cilj bio realizovan.
Apelaciono vijeće tačnim ocjenjuje navode iz prvostepene presude da se Solak u inkriminacijama pojavljuje kao puki izvršitelj, realizator već ranije dogovorene javne nabavke respiratora.
“Jasno je da bez obzira na činjenicu njegovog pukog izvršenja, upravo su njegove radnje bile neophodne i bitne za finalnu realizaciju dogovorenog posla“, navodi se u presudi.
Presuda navodi i da je umišljajno pogrešna Solakova odluka, kao direktora FUCZ-a, da se pojavi kao ugovorni organ kod nabavke 100 respiratora u vrijednosti od 10 miliona KM pozivom na Zakon o javnim nabavkama, protivno zaključku Vlade Federacije kojim je samo zdravstvenim ustanovama u Federaciji bilo dozvoljeno da tokom proglašene nesreće nabavljaju neophodna medicinska sredstva.
“Za Apelaciono vijeće je jasan zaključak da su se optuženi u ovom slučaju nezakonito angažirali na nabavci medicinskih sredstava, respiratora i opreme, direktnim sporazumom na način da se favorizuje unaprijed poznat ponuđač i time krši načelo transparentnosti i jednakosti, i to putem pravnog lica koje nije ispunjavao zakonske uslove, koje nije bilo registrirano za uvoz, a sve protivno zaključku Vlade“, navodi se u presudi.
Sporna kvaliteta respiratora nije bila ključna za odluku
U presudi Apelaciono vijeće cijeni da se radi o “itekako spornoj kvaliteti respiratora“, ali istovremeno smatra da pitanje kvalitete i nije odlučno za odluku u ovoj krivičnoj stvari.
“Odlučan je put do nabavke spornih respiratora, a takav put je bio nezakonit, stoga je nezakonit i svaki predmet proizašao iz takve nabavke, bez obzira na njegov suštinski kvalitet“, navodi se u presudi.
I prvostepeno vijeće je u ranijoj presudi naglasilo da je vanredna situacija izazvana COVIDOM-19 dala dodatni i značajniji smisao povjerenja u državni aparat, naročito u pogledu postupanja radi ublažavanja posljedica pandemije te poduzimanja aktivnosti nabavke potrebnih aparata i opreme, kako bi se ljudski životi mogli zaštiti u najboljoj mogućoj mjeri.
“Optuženi izigravaju takvo povjerenje (…) zaključuju ugovor suprotno zakonskim pravilima, koji nije osiguran, i na kojem su istrajavali bez obzira na promjenu predmeta, na kraju slabijeg kvaliteta“, navedeno je u presudi.
Dovođenje u vezu načina zaključivanja ugovora o nabavci spornih respiratora i kvalitete sa opštom štetom, jasno je, prema presudi, da je nezakonita svaka korist koja je proizašla od ugovora o kupoprodaji.
Prekoračenje optužbe Odbrana je u žalbi našla u izreci presude gdje je pribavljena korist u iznosu ne manjem od 700.000 KM, a šteta u neutvrđenom iznosu, dok je optužnica navodila da pričinjena šteta državnom budžetu iznosi ne manje od 10,5 miliona KM.
Apelaciono vijeće je utvrdilo da prvostepeni sud nije počinio povredu Zakona o krivičnom postupku kada je štetu, umjesto u iznosu ne manjem od 10.5 miliona KM, označio u neutvrđenom iznosu, obrazlažući da djelo postoji sa oba navoda o šteti.
Kazne adekvatne
Apelaciono vijeće je ocijenilo da su kazne zatvora izrečene Novaliću, Solaku i Hodžiću, kao i firmi “Srebrena malina” adekvatne, te su kao neosnovane odbijene žalbe Tužilaštva i Odbrana.
Prvostepeni sud je, prema mišljenju Apelacionog vijeća, prilikom odmjeravanja kazne optuženima, pravilno cijenio sve okolnosti, naročito granice kazne propisane zakonom, svrhu kažnjavanja, kao i sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća.
“Za ovo Vijeće je od značaja individualiziran pristup prvostepenog suda, gdje je jasno napravljena distinkcija u ulogama optuženih te nasuprot istih ocijenjena srazmjernost u kazni, pri tom jasno naglašavajući aspekt kažnjavanja u koruptivnim krivičnim djelima, kao i značaj besprijekornosti u službi koja je, naročito prvo i drugooptuženom dodijeljena kroz povjerenje“, stoji u pravosnažnoj presudi.
Ono što je također od značaja pomenuti, kaže Drugostepeno vijeće, jesu opažanja prvostepenog suda o ubjeđenju da izrečenim kaznama šalje čvrstu, jasnu i odlučnu poruku – kako domaćoj javnosti, tako i međunarodnoj zajednici u BiH i šire – da će ova država štititi sve građane od ovakvih i sličnih kriminalnih akata i od njihovih počinitelja, i da će svako snositi odgovornost za svoje radnje.
Prema mišljenju Suda, na ovaj način će se ostvariti jačanje povjerenja građana u vladavinu prava i funkcionisanje pravne države.
Ocijenjeno je, između ostalog, da su kazne od ukupno 15 godina zatvora te novčana od 200.000 KM, koja je izrečena “Srebrenoj malini“, adekvatne težini djela i stepenu krivičnopravne odgovornosti, pobudama iz kojih je djelo učinjeno i jačini ugrožavanja zaštićenog dobra.
Nesavjesno postupanje kod Miličević nije bilo očigledno
Odbijena je žalba Tužilaštva da je Jelka Miličević, kao komandant Federalnog štaba civilne zaštite i federalna ministrica finansija, dala saglasnosti za donošenje odluka o nabavci materijala i opreme i za dodjelu sredstava, uz obrazloženje da se za nju “prvostepenom sudu ne može uputiti zamjerka.“
Prenesen je u pravosnažnoj presudi dio žalbe Tužilaštva “da sredstva isplaćena sa budžeta u svojoj svekupnosti nužno predstavljaju očigledno nesavjesno postupanje optužene“, ali Optužba, kako je zaključeno, nije van razumne sumnje dokazala znanje Miličević za šta se izdvajaju sredstva – niti kroz naloge koje je potpisivala, niti kroz eventualno kasnije saznanje iz materijala koji su istoj bili dostupni kroz sjednice Vlade.
U ovoj presudi Vijeće dijeli stav prvostepenog suda da nije dokazano da je Miličević znala da Novalić, Solak i Hodžić provode nezakonit postupak javne nabavke, niti su je o tome informirali, niti je to mogla zaključiti iz službenih informacija koje su joj u to vrijeme bile poznate iz dokumentacije.
“Apelaciono vijeće nalazi da se svojevrstan nemar, propust, odnosno izostanak proaktivnosti optužene, ne prelazi prag standarda kakav bi bio potreban za ulazak u inkriminisanu zonu, shodno bitnim obilježjima krivičnog djela ‘nesavjestan rad u službi’“, jedan je od zaključaka presude.
Vijeće podsjeća da učinjenje ovog krivičnog djela mora biti po intenzitetu i značenju “do te mjere nesavjesno da je nesavjesnost očigledna.“ Nesavjesno postupanje, navodi se dalje, samo po sebi još nije dovoljan osnov za osuđujuću presudu, ukoliko nije takvog intenziteta da postane očigledno.
Tužilaštvo je u žalbi navodilo da je “čak irelevantno da li je optužena imala saznanja da li se radi o sredstvima koja se izdvajaju za respiratore ili neku drugu vrstu medicinske opreme“, ali su njihovi navodi odbijeni kao neosnovani.