Ghada Eyad, spisateljica i učiteljica, podijelila je za The Nation svoju priču o razrušenim učionicama Gaze, palestinskoj djeci koja u sjeni rata pokušavaju razmišljati o budućnosti i nepokolebljivosti ljudskog duha.

"Između tuge, traume i godina provedenih izvan školskih klupa, djeca koju podučavam suočavaju se s golemim izazovima", piše Eyad.
"Nekoć je, svakog rujna u Gazi, priprema za početak školske godine izgledala kao i bilo gdje u svijetu: pretrpane ulice, trgovine pune školskih torbi i pribora, novi modeli školskih uniformi i roditelji ispunjeni uzbuđenjem zbog početka nastave i povratka rutini.

Prvog jutra škole ulice bi bile pune učenika. Ravnatelji i učitelji pozdravljali bi ih na ulazu. Djeca bi se postrojila za jutarnji zbor, entuzijastično vježbala, a potom s poštovanjem stajala dok se palestinska zastava podizala iznad školskog podija. Zajedno su pjevali nacionalnu himnu, “Fida’i”, završavajući pozdravom mučenicima Palestine i zatvorenicima prognanima u tamu izraelskih zatvora. Prvi dan uključivao je i aktivnosti dobrodošlice, upoznavanje s učiteljima, razredima i novim prijateljima, te podjelu udžbenika", dodaje.

"Sjena škole"
"Od 7. listopada 2023., međutim, škole su neograničeno zatvorene. Pretvorene su iz mjesta učenja i pozitivne energije u prenapučena skloništa za raseljene. Izraelska okupacija ne samo da je uskratila 660.000 učenika njihovo pravo na obrazovanje pretvaranjem škola u skloništa, nego je i namjerno gađala školske zgrade, počinivši pokolje unutar njih. Prema podacima Ujedinjenih naroda, 97 posto školskih objekata u Gazi je uništeno. To uključuje i državne škole i one koje vodi UNRWA. Do 21. listopada 2025., palestinsko Ministarstvo obrazovanja zabilježilo je smrt 19.910 učenika i ranjavanje više od 30.097 drugih."
"Gotovo godinu i pol nakon početka rata, privatni centar u kojem predajem ponovno je otvorio vrata kako bi upisao učenike. Postao je zamjena — ili sjena škole — za djecu koja nisu držala olovku od 7. listopada, i tračak nade za roditelje očajne da spase svoju djecu od prijetnje nepismenosti.

Ovaj centar, smješten u središtu Gaze, nimalo ne nalikuje školi. Sastoji se od dvije velike prostorije bez rasvjete i ventilacije. Put koji vodi do njega okružen je šatorima, redovima za vodu i uličnim prodavačima. Stalno zujanje dronova nikada ne prestaje, a svakoga trenutka bilo tko može postati sljedeća meta zračnog napada", piše Eyad.

"Ondje predajem engleski učenicima osnovne i srednje škole. Suočavam se s izazovima na svakom koraku — počevši od fizičke i psihološke neprikladnosti prostora za ikakav ozbiljan rad. Nema mjesta da mlađa djeca rade aktivnosti ili se igraju. Većina je zaboravila sve što je nekad znala; mnoga se ne mogu sjetiti ni engleske abecede, koju inače učimo u vrtiću. Znanje učenika jedanaestog razreda zamrznuto je na razini devetog, u kojem su bili kada je rat počeo.
Prvašići, pak, nikada nisu sjedili u učionici, nikada se nisu igrali u školskom dvorištu, vozili se školskim autobusom ili čuli školsko zvono."

"Sada sjede preda mnom s očima punim nade, noseći školske torbe koje su im roditelji pripremili unatoč oskudici. Svako dijete dolazi iz drugog dijela Gaze, većinom raseljeno, svako sa svojom ratnom pričom.
Brat sedmogodišnje Suzy rekao mi je da pripazim na nju. Još uvijek je zarobljena u tuzi zbog gubitka oca, tereta preteškog za njezinu dob. Uključila sam je u aktivnosti s ostalom djecom i koristila interaktivne i zabavne metode kako bih joj olakšala bol. Koliko vidim, djeca ovamo ne dolaze samo učiti, već i pobjeći od rata i steći nove prijatelje."

"Majka Sare i Yare rekla mi je da je njihov otac zatvoren od početka rata. Njegovo odsustvo ostavilo im je traume i otežalo prihvatiti bilo što novo.

Sidra, učenica trećeg razreda, često kasni zbog dugih redova u pekarni. Salim, četvrtaš, izostao je jedan dan jer je prodavao domaće kekse s cimetom u obližnjem kampu. Ahmad, jedanaestogodišnjak, ispričao mi je kako je njegova ulica u gradu Gazi bila pod opsadom, a on zatočen u podrumu kuće više od 20 dana. Sami, prvašić, rekao je da si nije mogao kupiti bilježnicu iz engleskog jer mu je otac ostao bez posla. Jana, petašica, briznula je u plač jer nije mogla proslaviti rođendan — nije bilo sastojaka za tortu, nije bilo doma, nije bilo prijatelja", piše.

"Želimo da rat završi"
„Kako zamišljate svoju školu kad bude ponovno izgrađena?“ pitala sam ih jednog dana.
„Popločeno dvorište.”
„Vesele boje.”
„Veliko nogometno igralište.”
„Vrt pun drveća.”
„Lift!”

„A što želite biti kad odrastete?“ bilo je moje sljedeće pitanje.
Ziad je rekao: „Programer.” Yazan: „Policajac.” Rosa: „Zubarica.”
Prije nego što smo stigli završiti, zvuk eksplozije potresao je okolinu — zračni napad na šator obitelji raseljene u blizini. Moj učenik Abood uspaničio se, govoreći da je to blizu njegove kuće i da mora provjeriti obitelj. Kao učiteljici, moja je uloga bila smiriti ga i spriječiti da izađe dok ne saznamo je li sigurno. On, kao i ostali, više se nije mogao koncentrirati. Tada je Muhammad predložio da promijenimo pitanje iz „Što želiš biti u budućnosti?” u „Koja ti je želja upravo sada?”
"Kad sam ih pitala, svako je dijete dalo isti odgovor: „Želimo da rat završi.”
Ovo je Gaza — gdje su škole postale vojne mete, gdje je jutarnji zbor zamijenjen redovima za kruh, leću i pitku vodu. Školsko zvono nije se oglasilo tri godine, a školske uniforme leže zakopane ispod ruševina domova.
Ono što se događa nije samo uskraćivanje obrazovanja; to je sustavno oduzimanje čitavoj generaciji njezina prava na budućnost.

Strast prema životu
Nakon primirja, kao učiteljica suočavam se sa zadaćom mnogo većom od poučavanja engleskog jezika. Radi se o tome kako obnoviti njihove duše i pomoći im vratiti strast prema životu koju im je Izrael oduzeo.
Kako djeca mogu pomiriti prizor svojih učionica pretvorenih u pepeo? Nema školskih izleta, nema natjecanja, nema proslava za najbolje učenike. Rat je „završio“, kako je Trump objavio, ali mi u Gazi i dalje živimo njegove posljedice — detalje koje nitko drugi u svijetu doista ne osjeća osim nas."
"Dan nakon objave primirja moji učenici nisu bili ni približno uzbuđeni kako sam zamišljala. Bili su tihi, gotovo odsutni, kao da rat još uvijek bjesni u njima. „Izraelci su podli,” rekao je Fayez. „Mogu nas napasti bilo kad.” Dodao je da mu primirje ništa ne znači dok je njegova kuća na sjeveru Gaze uništena i dok se ne može vratiti.
Jowana mi je rekla da joj je otac, nakon što su izgubili sve što su posjedovali, obećao da će napustiti Gazu čim se otvori prijelaz Rafah. Zatim je tiho šapnula: „Ali učiteljice, prijelaz još nije otvoren… Je li rat stvarno završio?“

Budućnost Gaze
Sat je završio mješavinom straha, nade i očaja. U njihovim očima vidjela sam zrelost mnogo veću od njihove dobi — dvije godine rata promijenile su njihov pogled na život."
"Svaki dan pokušavam podsjetiti svoje učenike na njihove snove. Počinjemo svaki sat interaktivnim igrama kako bi barem malo oslobodili emocionalnu bol. Uvijek im govorim da je obrazovanje naš jedini alat za izgradnju bolje budućnosti u Gazi.
Zato pozivam sve međunarodne institucije i humanitarne organizacije da se okrenu ovim učenicima — djeci kojoj su uskraćena njihova najosnovnija prava. Potrebna im je psihološka i materijalna podrška, a iznad svega, prilika da nastave obrazovanje u sigurnom i zdravom okruženju.
Budućnost i oporavak Gaze ovise o ulaganju u obrazovanje i emocionalnu dobrobit njezine djece — o obnovi onoga što je rat uništio, i u njima i oko njih." prenosi N1.