DONALD Trump možda nikada ne bi postao predsjednik da nije bilo negativne reakcije na rat u Iraku, koja je uništila povjerenje u etablirane vođe. Ironično je stoga što se čini da ponavlja neke od retoričkih obrazaca i strateških pogrešaka koje su predsjednika Georgea W. Busha odvele u katastrofu na Bliskom istoku nakon 2003. godine.

Iako Trump navodno još nije odlučio hoće li napasti Iran, njegovo gomilanje pomorskih i zračnih snaga u regiji najveće je od invazije na Irak, kojom je svrgnut Sadam Husein. To bi moglo poslužiti kao poluga za pritisak na Iran u kriznim pregovorima koji se nastavljaju u Ženevi u četvrtak, no bez velikog diplomatskog iskoraka, povlačenje tih snaga bez ispaljenog metka naštetilo bi Trumpovom ugledu, piše CNN.

Lažni razlozi za napad
Trumpova administracija izgrađena je na odbojnosti pokreta MAGA prema upletanju u strane sukobe, što možda objašnjava zašto je ponudila malo suvislih argumenata za rat kojim prijeti. Međutim, nedostatak takvog pristupa jest u tome što američka javnost nije pripremljena za rat, čak i ako vojska jest.

Prije invazije na Irak, Bush je mjesecima gradio argumente za rat, iako su se temeljili na pogrešnim obavještajnim podacima i lažnim pretpostavkama. Trumpova administracija ponudila je tek nejasna i zbunjujuća opravdanja.

Nešto više jasnoće Trump je ipak ponudio u svom govoru o stanju nacije u utorak navečer, premda je time možda sam sebe dodatno stjerao u kut. Ponovio je standardna predsjednička upozorenja da se Iranu nikada ne smije dopustiti da posjeduje nuklearnu bombu. U njegovu slučaju to je, međutim, izazvalo sumnje u motive i iskrenost, budući da je prošle godine tvrdio kako je "uništio" teheranski nuklearni program. Trump je također podsjetio na stotine američkih žrtava u Iraku koje su uzrokovale skupine podržane od Irana te se osvrnuo na nedavno brutalno gušenje prosvjeda u Iranu, u kojem su možda ubijene tisuće civila.

No, povijesne paralele bile su najočitije kada se okrenuo iranskim balističkim projektilima. "Već su razvili projektile koji mogu ugroziti Europu i naše baze u inozemstvu, a rade i na razvoju onih koji će uskoro moći dosegnuti Sjedinjene Države", rekao je Trump.

Priprema se teren za invaziju
Moguće je da preuveličava iranske sposobnosti. No, pozivanjem na prijetnju domovini slijedio je kontroverzni put kojim su krenule administracija Georgea W. Busha i vlada britanskog premijera Tonyja Blaira kako bi opravdale rat u Iraku. Slično je upozorenje u srijedu iznio i državni tajnik Marco Rubio. "Vidjeli ste da povećavaju domet svojih postojećih projektila i jasno je da su na putu da jednog dana razviju oružje koje može dosegnuti kontinentalni dio SAD-a", rekao je Rubio. "Već sada, dok razgovaramo, posjeduju oružje koje može dosegnuti veći dio Europe. A dometi iz godine u godinu eksponencijalno rastu, što je za mene nevjerojatno."

Sve ovo zvuči poznato. Bush je 2002. u Cincinnatiju rekao da su američki civili u Saudijskoj Arabiji, Izraelu, Turskoj i drugim zemljama ugroženi iračkim projektilima. Tvrdio je čak da Irak istražuje korištenje dronova koji bi mogli raspršiti kemijska i biološka sredstva u "misijama usmjerenim na Sjedinjene Države". Iste je godine potpredsjednik Dick Cheney u Nashvilleu upozorio da Irak prijeti američkim saveznicima na Bliskom istoku projektilima te da radi na "čitavom nizu" sustava koji bi na kraju mogli "izložiti Sjedinjene Države ili bilo koju drugu naciju nuklearnoj ucjeni".

Iračka zamka
Širenje straha od projektila nije jedina poveznica s ratom u Iraku. Jedan od najgorih propusta Busheve administracije bio je nonšalantan odnos prema planiranju poslijeratnog razdoblja, što je dovelo do sektaških podjela i pobune. Iran je vjerojatno otpornija država od Iraka, no Trump se još nije suočio s Amerikancima oko toga što bi se moglo dogoditi ako američka vojna akcija sruši iranski klerikalni režim.

CNN je izvijestio da general Dan Caine, načelnik Združenog stožera, ne može predvidjeti ishod promjene režima u Teheranu. Izvori su ranije ovog mjeseca za CNN rekli kako američka obavještajna zajednica vjeruje da bi najvjerojatniji kandidat za popunjavanje vakuuma moći bio tvrdolinijaški Korpus čuvara islamske revolucije. Dakle, svrgavanje teokrata u Teheranu moglo bi dovesti do jednako radikalne, protuameričke zamjene koja ne bi osjetno poboljšala sigurnost SAD-a ili regije.

Trumpova administracija ima iskustva s promjenom režima nakon svrgavanja venezuelanskog vođe Nicolása Madura ranije ove godine. No, čini se malo vjerojatnim da bi u Iranu mogla pronaći ekvivalent vršiteljice dužnosti venezuelanske predsjednice Delcy Rodríguez, koju bi prisilila da djeluje u interesu Washingtona. Američka vanjska politika često je doživljavala neuspjeh zbog pogrešnih procjena o ponašanju protivnika. Logika Washingtona često ispari u dodiru s vrućim i prašnjavim bliskoistočnim zrakom.

Zablude o laganoj pobjedi
Čini se da je i sadašnja administracija opterećena sličnim zabludama, unatoč Trumpovom upozorenju u Saudijskoj Arabiji prošle godine da su "intervencionisti iz doba rata u Iraku intervenirali u složenim društvima koja ni sami nisu razumjeli".

Ovog mjeseca, američki izaslanik Steve Witkoff rekao je da predsjednik ne može shvatiti zašto Iran jednostavno nije popustio pod njegovim pritiskom. "Pita se zašto se nisu... ne želim reći 'predali', ali zašto se nisu predali", rekao je Witkoff za Fox News. "Zašto nam, pod ovim pritiskom, s tolikom pomorskom silom ondje, jednostavno nisu došli i rekli: 'Izjavljujemo da ne želimo oružje i evo što smo spremni učiniti'?"

Evo jednog mogućeg razloga. Iran je promatrao brutalan pad diktatora koji nisu imali oružje za masovno uništenje, poput libijskog Moamera Gadafija. Nije teško zaključiti zašto bi željeli zadržati oružje kako bi osigurali opstanak režima. Bahatost je opasnost danas, baš kao što je bila i 2003. Očekivalo se da će rat u Iraku biti operacija "šoka i strahopoštovanja" i lak zadatak, a američke trupe očekivale su da će biti dočekane kao osloboditelji.

Više od 20 godina kasnije, Trump je pokazao da očekuje laku pobjedu u Iranu, odbacivši izvješća da Caine naglašava složenost bilo kakvog rata. "Ako se donese odluka o vojnoj akciji protiv Irana, njegovo je mišljenje da će to biti laka pobjeda", napisao je Trump u ponedjeljak na društvenoj mreži Truth Social. Ove riječi možda vrijedi zapamtiti, jer vojna akcija u Iranu mogla bi dovesti do posljedica s nesagledivim razmjerima po Iran i cijelu regiju, a možda i svijet.

Kakav dogovor Trump može prihvatiti?
Diplomacija, međutim, još nije mrtva. Očekuje se da će Witkoff i Trumpov zet i svojevrsni posrednik Jared Kushner voditi današnje neizravne pregovore s iranskim dužnosnicima, uz posredovanje Omana. Ishod diplomacije mogao bi ovisiti o tome je li Iran spreman ponuditi Trumpu ustupke koje on može predstaviti kao značajnu kapitulaciju. Teheran je pokazao neke znakove da bi pristao na kompromis oko obogaćivanja urana ili zaliha materijala za oružje, no projektili bi mogli biti prepreka dogovoru.

Trump ima i domaća politička ograničenja. Teško da može prihvatiti nuklearni sporazum koji imalo nalikuje onome iz Obamine ere, koji je sam odbacio. Ipak, on je majstor u pretvaranju poraza u pobjedu, kao kad je Europa u siječnju odbila njegove zahtjeve da preda Grenland. No, Iran se neće zavaravati. Uostalom, svaki ishod sadašnjeg sukoba koji ostavlja režim na vlasti pobjeda je za Teheran.

Zato vojna akcija može biti toliko primamljiva za Trumpa, unatoč potencijalnom gubitku američkih vojnika i mogućnosti velikih civilnih žrtava. Ako će SAD ikada napasti svog zakletog neprijatelja, sada bi mogao biti trenutak, s obzirom na to da su regionalne terorističke mreže režima narušene u ratovima s Izraelom, a unutar Irana tinjaju ekonomski i politički nemiri.

Trump želi ostavštinu
Uklanjanje iranskog raketnog i nuklearnog programa ne bi samo oslobodilo Izrael prijetnji Islamske Republike o uništenju. To bi moglo preoblikovati Bliski istok i potaknuti gospodarski razvoj u Iranu, Zaljevu i šire. To je ključni vanjskopolitički cilj Trumpa.

"Nakon desetljeća sukoba, konačno nam je nadohvat ruke budućnost o kojoj su generacije prije nas mogle samo sanjati - budućnost mira, sigurnosti, sklada, prilika, inovacija i postignuća upravo ovdje na Bliskom istoku", rekao je u Saudijskoj Arabiji prošle godine.

Uništenje iranskog režima ispunilo bi Trumpovo obećanje prosvjednicima, kojima je poručio da su SAD "spremne i naoružane" da ih zaštite. Time bi i Kini oduzeo još jednog člana njezine osovine utjecaja, nakon što su SAD na svoju stranu privukle Venezuelu. Dakle, iako američke vojne katastrofe s početka 2000-ih nude oštra upozorenja, predsjednik bi ipak mogao iskoristiti svoju priliku.

Mogao bi postati predsjednik koji je svrgnuo ajatolahe, pothvat koji nije uspio predsjednicima Jimmyju Carteru, Ronaldu Reaganu, Georgeu H. W. Bushu, Billu Clintonu, Georgeu W. Bushu, Baracku Obami i Joeu Bidenu. Bila bi to značajna ostavština za vrhovnog zapovjednika koji očajnički traži svoje mjesto u povijesti.