Smrt Ratka Mladića podijelila je regiju na dva potpuno suprotstavljena tabora. Dok se u Sarajevu govori o zasluženom kraju ratnog zločinca, u dijelovima Srbije i Republike Srpske s govori o "heroju" i "generalu", piše Deutsche Welle.

Reakcije iz Bosne i Hercegovine potvrđuju podjelu koja je pratila Mladića desetljećima, a na dan njegove smrti postala je još oštrija. Hajra Hotić, jedna od majki Srebrenice, rekla je da sama po sebi smrt ništa ne mijenja u vezi s pravdom koja je već izrečena.

"Zahvalna sam Haškom tribunalu što je održao riječ i držao ga u zatvoru do kraja života. Njegova kazna bila je doživotna i to ostaje u arhivu za sva vremena. Bilo bi mi izuzetno teško da su ga oslobodili prije vremena", poručila je Hotić.

"Ratko Mladićje mrtav i tu se nema mnogo što reći. Niti ta činjenica mijenja mnogo. Ne vraća mrtve. Ne briše masovne grobnice. Ne mijenja presude. Ne pretvara zločinca u povijesnu ličnost", napisao je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica.

"Gledao sam ga u oči u srpnju 1995. godine, u Potočarima. Gledao sam čovjeka koji je već odlučio što će se dogoditi ljudima oko mene, uključujući i dominantnu većinu ljudi koje sam poznavao. Kako god, umro je u zatvoru, osuđen za genocid i druge najteže zločine. Ljudi koje je poslao u smrt nisu dobili priliku ostarjeti. To je jedina činjenica o njegovoj smrti koja mi je važna", napisao je Suljagić na platformi X.

"Smrću ne dolazi oprost"
Bosanskohercegovački mediji vijest su prenijeli gotovo isključivo kroz prizmu presude. Od "ratnog zločinca" do "monstruma", pa do oštrih izjava poput one aktualnog ministra obrane u Vijeću ministara Zukana Heleza.

"Umro je ratni zločinac. Umro je Ratko Mladić. Osuđeni genocidaš, doživotni robijaš i jedan od najzloglasnijih ratnih zločinaca koje je Europa vidjela nakon Drugog svjetskog rata", napisao je Helez, ističući da je završio upravo ondje gdje mu je i mjesto.

"Smrću ne dolazi oprost. Ne brišu se masovne grobnice. Ne vraćaju se ubijena djeca. Ne vraćaju se očevi, majke, braća i sestre. Ostaje samo sramota, presuda i krvavi trag zločina", poručio je Helez.

Za potpredsjednika Republike Srpske Ćamila Durakovića smrt Mladića izazvala je gorčinu zbog činjenice da je "ratni zločinac doživio duboku starost, dok tisuće njegovih žrtava nisu dobile tu priliku".

"Osamdeset pet godina duboka je starost, dok, nažalost, tisuće mojih vršnjaka i mlađih od mene to nisu doživjeli. Tako da više osjećam gorčinu nego neku radost zbog smrti jednog čovjeka za kojeg čitav svijet zna da je ratni zločinac, osuđen doživotno za genocid i najgnusnije zločine", rekao je Duraković, napominjući da ga sada brine moguća reakcija u vidu glorifikacije onih koji su godinama veličali Mladića.

Drugačija slika
Predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata i bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je sućut obitelji generala Ratka Mladića i naveo da je svima teško pala njegova smrt, ali da Republika Srpska neće zaboraviti njegovu ulogu.

"Republika Srpska, bez obzira na Sarajevo i političke pritiske Zapada, ostaje posvećena onome što je bio Ratko Mladić. Republika Srpska neće zaboraviti njegovu ulogu, kao što je ni danas nije zaboravila", rekao je Dodik, ističući Mladićevo "časno vođenje VRS-a u borbi za slobodu srpskog naroda".

Predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske Milovan Gagić rekao je da je Mladić u najtežim vremenima stao na čelo Vojske Republike Srpske, želeći obraniti srpski narod.

"Staviti na svoja leđa taj križ i s tim križem danas otići pred Gospodina Boga, to je ono što je obilježilo njegov život", rekao je Gagić, prenose mediji.

Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić uputio je telegram sućuti obitelji i prijateljima generala Ratka Mladića. Naveo je da je smrt Mladića ubrzana kršenjem prava pacijenta na adekvatno liječenje.

"Pacijent nema nacionalni ni kazneni status ili povijest, nego samo povijest bolesti i obvezu da se liječi. Odlukom da ga ne pusti na liječenje u Srbiju, Haški je tribunal ubrzao Mladićevu smrt", naveo je Stevandić.

Ministarstvo pravde Srbije u kontaktu je s obitelji Ratka Mladića u vezi s preuzimanjem i prijenosom njegova tijela u Srbiju, potvrdio je ministar pravde Nenad Vujić.

Beograd: Zašto nije umro u Srbiji
Reakcija u Srbiji slojevita je. Službeno, predsjednik Aleksandar Vučić u danima je pred smrt istupao s apelima. Samo tjedan dana ranije pisao je upravi Haškog tribunala tražeći da Mladiću bude dopušteno posljednje dane provesti u Srbiji, pozivajući se na liječnički izvještaj o njegovu teškom stanju.

"General Mladić de facto je na samrti. To nema veze ni s njihovim presudama, ni s tim tko što misli o generalu Mladiću. Ima veze samo s humanim odnosom prema nekom čovjeku", poručio je tada Vučić. Zahtjev je odbijen, a Mladić je umro u Haagu, ne u Srbiji, što je apel pretvorilo u epizodu koja se sada ponovno navodi u kontekstu njegove smrti.

Vojislav Šešelj, čelnik Srpske radikalne stranke, otišao je dalje od institucionalnog jezika, izravno optuživši Haški tribunal.

"Ubili su ga... Odavno ga nisu ni liječili", izjavio je Šešelj, dodajući da se general godinama borio i s bolešću i s onima koji su ga, po njegovim riječima, namjerno medicinski zapostavili.

Regionalni jaz koji smrt nije zatvorila
Ova podjela nije nova, ali smrt je učinila da se dva narativa sudare istodobno, u istom danu, na istim naslovnicama regije. New York Times u tekstu o njegovoj smrti podsjeća na razmjere zločina za koje je Mladić osuđen, opisujući ubojstvo u Srebrenici kao najsmrtonosniji masakr u Europi nakon Drugog svjetskog rata. List podsjeća da je Mladić osuđen za niz zločina povezanih s gotovo četverogodišnjom opsadom Sarajeva.

Dio regionalnih medija bliskih Beogradu i Banjoj Luci vijest je uokvirio kroz patnju obitelji i "nehumani" tretman od strane Haaga, izbjegavajući riječ "genocid" u naslovima ili je stavljajući u drugi plan iza priče o zdravstvenom stanju i odbijenim molbama za humanitarno puštanje.

Upravo se u toj razlici, između naslova koji glasi "umro je ratni zločinac" i izjava poput "vječna slava, generale", najbolje vidi zašto Mladićevo ime, čak i u trenutku njegove smrti, ne uspijeva izazvati zajedničku reakciju regije. Za jedne, njegov odlazak zatvara poglavlje pravde koja je već izrečena. Za druge, unatoč pravomoćnoj presudi za genocid, on ostaje lik čiju obranu javno i bez zadrške preuzimaju pojedini dužnosnici i dio javnosti.