Rusija je ovih dana modernizirala tri pogona za proizvodnju dijelova za nadzvučne teške bombardere tipa Tu-160M Blackjack kako bi ubrzala popunjavanje flote tih strateških bombardera koji su sudjelovali samo u prvim mjesecima rusko-ukrajinskog rata. Evo što znamo o više puta prekidanim procesima obnove proizvodnje bombardera koji mogu ispaljivati dalekometne hipersonične projektile H-95 i krstareće projektile H-101 sa stealth tehnologijom

Obrambeni portal Defense News izvijestio je prošlog tjedna da je ruska Ujedinjena zrakoplovna korporacija modernizirala tri radionice za proizvodnju novih bombardera Tu-160 koje Rusi nazivaju 'Bijeli labud'. Modernizirane radionice koristit će se za proizvodnju dijelova za Tu-160 u inačici M, a koji će se potom sastavljati u pogonu u Kazanju u Tatarstanu, piše Toprtal.

Mediji navode da se modernizacija odvijala u centrima za pripremu i proizvodnju, strojarsku montažu i letna ispitivanja. Radovi na modernizaciji proizvodnih pogona započeli su još 2016. godine, nakon što je rusko Ministarstvo obrane odlučilo obnoviti proizvodnju Tu-160. Prema dostupnim podacima, od 2016. do 2024. modernizirano je oko 10 pogona kako bi se pripremili za masovnu proizvodnju važnih komponenti za bombardere.

U ugovoru, kojeg su supotpisali rusko Ministarstvo obrane i Ujedinjena zrakoplovna korporacija, stoji da će tamošnje Zračne i svemirske snage do kraja 2027. dobiti ukupno 10 novoizgrađenih Tu-160M. Valja napomenuti da su pripreme za pokretanje proizvodne linije više puta odgađane zbog posvemašnje korupcije i nemogućnosti ispunjenja preuzetih zadaća. Na potonje je nakon raspada Sovjetskog Saveza i ekonomskog kolapsa utjecao i masovni odlazak zrakoplovni inženjera na Zapad.

Prema izvornom planu, zrakoplovna tvornica u Kazanju trebala je dovršiti modernizaciju svih svojih centara i radionica do 2020. Međutim, Udruga za proizvodnju zrakoplova Kazanj izvijestila je da nije uspjela ispuniti taj rok, što je potaknulo dodatne državne napore radi pokretanja proizvodnje novih i modernizaciju starijih Tu-160M, kao i modernizaciju također nadzvučnih strateških bombardera velikog doleta s promjenjivom geometrijom krila tipa Tu-22M3.

Neopaženi se provukli do Arktika pod kontrolom Amerikanaca
Tu-160 je dizajniran u bivšem Sovjetskom Savezu i najteži je borbeni avion ikad napravljen. Premda sličan američkom B-1B Lancer, Tu-160 je znatno složeniji, dvostruko brži i može ponijeti više korisnog tereta. Ujedno je i posljednji strateški bombarder koji je dizajniran u nekadašnjem Sovjetskom Savezu, a koji je u uporabu ušao 1987. godine.

Avion pokreću četiri Kuznjecov turbofan motora s naknadnim sagorijevanjem tipa Kuznjecov NK-321 Samara koji se smatra najjačim mlaznim motorom na svijetu s potiskom od 245 kilonjutna s naknadnim izgaranjem. Na većim visinama može postići brzinu od 2200 kilometara na sat, a za dugotrajnije misije u nosu ima ugrađenu sondu za nadolijevanje goriva tijekom leta. Takva sposobnost se rijetko koristi jer Tu-160 ima kapacitet goriva od 130 tona, što je dovoljno za 15 sati leta pri krstarećoj brzini od 850 kilometara na sat.

Ovaj strateški bombarder smanjenog radarskog i infracrvenog odraza zaslužan je za pokretanje istrage unutar Američkih zračnih snaga (USAF) nakon što su dva Tu-160 uspjela 2006. neopaženo ući u zračni prostor arktičkog sektora pod kontrolom Sjedinjenih Država. Tu-160 je prvi put borbeno djelovao u Siriji 2015. godine, kada je s poprilično velikom preciznošću uništavao zapovjedna mjesta terorističkih skupina dalekometnim krstarećim raketama.

Tu-160 koristi napadački radar Obzor-K te radar za praćenje terena Sopka koji se koristi za automatski let pri niskim visinama. Za lansiranje korisnog tereta služi mu optoelektronski ciljnik, s time da za elektronsko ratovanje koristi aktivne i pasivne ometače. Posadu čine pilot, kopilot, operater naoružanja te operater obrambenog sustava koji sjede na izbacivačkim sjedalima K-36DM. Kabina je pak zastarjela jer su instrumenti većinom analogni, a samim time ne postoji ni prikaznik na vjetrobranskom staklu u razini očiju (HUD).

Problematične rakete
Modernizacija, najavljena još 2003. godine, uključivala je novu avioniku, odnosno efikasniji obrambeni sustav za zaštitu od projektila te kvalitetniji komunikacijski i upravljački sustav, kao I stealth premaz. Pridodana je i mogućnost nošenja najnovijeg naoružanja koje se drži u unutarnjem prostoru kapaciteta 20 tona slobodnopadajućih bombi ili na rotoru za lansiranje raketa. Izvan trupa, bombarder može ponijeti dodatnih 25 tona korisnog tereta, što ga čini najtežim bombarderom na svijetu.

Rusi tvrde da će Tu-160M moći ispaljivati hipersonične projektile H-95 koji dostižu brzinu od oko 7 Macha, noseći bojnu glavu između 500 kilotona i jedne megatone, prelazeći pritom udaljenosti do 5000 kilometara. Postojanje tog projektila otkriveno je javnosti u srpnju 2021., kada je najavljeno da bi trebao postići operativnu sposobnost do 2025. godine na bombarderima Tu-160, Tu-22M3 te na buduće, strateškom bombarderu PAK DA.

Uz to, Tu-160M otprije može ispaljivati stealth krstareće rakete H-101 za konvencionalnu i H-102 za nuklearnu namjenu. Rusi su u prvim danima invazije na Ukrajinu koristili Tu-160 koji su lansirali projektile H-101, no tijekom tih misija zamijećen je zapanjujući broj promašaja i kvarova. Rakete H-101 se, naime, u nekoliko slučajeva nisu uspjele lansirati, a u nekoliko navrata su se srušile prije nego što bi dosegnule cilj. Uz promašaje, zabilježeni su i slučajevi da se H-101 uopće nije uspio detonirati.

Tu-160 je bio uključen u rusku invaziju na Ukrajinu, ali samo početkom rata. Prema ukrajinskim izvorima, Tu-160 je zajedno s Tu-95MS lansirao 6. ožujka 2022. osam projektila H-101 na međunarodnu zračnu luku Havrišivka Vinica na području Crnog mora. Dana 26. lipnja 2022., glasnogovornik ukrajinskih zračnih snaga Jurij Ihnjat izvijestio je da su bombarderi Tu-160 i Tu-95MS lansirali četiri do šest H-101 na Kijev i to tijekom leta iznad Kaspijskog mora.

Namjera je maksimalno ih sačuvati
Valja napomenuti da je od uvođenja u službu 1987. pa do raspada Sovjetskog Saveza raspoređeno 21 strateški bombarder Tu-160. Zanimljivo je da su samo njih dva bila stacionirana u Rusiji, dok ih je 19 bilo stacionirano u Priluklju u Ukrajini. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, zrakoplovi smješteni u regiji Ćernihiv došli su pod kontrolu ukrajinskih zračnih snaga.

Međutim, vojna doktrina Ukrajine nije uključivala strateško zrakoplovstvo pa je 10 primjeraka rastavljeno za otpad, a njih osam je predano Rusiji na ime plinskog duga. Upravo ti primjerci sudjelovali su u napadima na Ukrajinu. Inače, uz Tu-160, Ukrajina je Rusiji prebacila oko 500 projektila H-55 koje agresori aktivno koriste.

Nakon nekoliko uspješnih ukrajinskih napada na zračnu bazu Engles u Saratovskoj oblasti, Moskva pokušava sakriti Tu-160 što dalje od njihove stalne baze, premještajući ih na udaljenije aerodrome. Pritom je vrijedno napomenuti da su samo veliki aerodromi s opsežnom opremom prikladni za ugošćavanje ovih strateških bombardera. Jedno vrijeme bili su smješteni u bazi u Olenegorsku koja se nalazi nekih 150 kilometara od Finske. Nakon što je ta nordijska zemlja ušla u NATO, bombarderi su povučeni dublje u unutrašnjost Rusije.

Maksimalno rusko čuvanje njezinih strateških bombardera pojašnjava se time da su oni dizajnirani za borbu protiv NATO-a, dok Rusiji za vođenje rata s Ukrajinom nije potrebno koristiti bombardere s borbenim radijusom većim od 7000 kilometara. Stoga se oni rijetko koriste i to samo kako bi povremeno zastrašili Ukrajince.