Jedni očekuju suočavanje s prošlošću, a drugi misle da će doći do nastavka dosadašnje politike. Sugovornici DW-a upozoravaju na to da čak ni smjena vlasti ne jamči promjenu politike prema susjedima.
 
U iščekivanju formiranja vlasti nakon općih izbora u Bosni i Hercegovini, političke rasprave na sarajevskim ulicama ovih dana nezaobilazno dotiču i događanja u susjedstvu. Među onima koji pomno prate situaciju uoči prijevremenih izbora u Srbiji je i Sarajlija Edin Fejzagić. Za njega je odnos prema nedavnoj prošlosti lakmusov papir za bilo kakvu političku alternativu u Srbiji. „Teško mi je shvatiti da netko i dalje odbija priznati institucionalne norme i presude međunarodnog suda koji je jasno utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid“, započinje Fejzagić.

Komentirajući pokret Studentska lista, koji se u Srbiji profilira kao jedna od vodećih oporbenih snaga, Fejzagić ukazuje na složenost njihove pozicije, ali ne opravdava izostanak jasnog stava. Napominje da Aleksandar Vučić već 12 godina kontrolira vlast i medije: „Zato mu je lako svaku izjavu Studentske liste o genocidu i odbacivanju veličanja zločina iskoristiti kako bi im preko svojih medija stavio metu na čelo.“

Slično razmišljaju i mlađe generacije u Sarajevu, razočarane što se Studentska lista regionalnim pomirenjem bavi tek sporadično. Jedna Sarajka dodaje: „Ako Studentska lista nema jasan stav o devedesetima, genocidu u Srebrenici i ratnim zločincima, to djeluje kao da slijedi ideologiju vlasti koja ratne zločince ispraća uz državne počasti.“

Pragmatična šutnja ili „nacionalizam 3.0“?
Pitanje je li nemogućnost ili nevoljkost novih političkih aktera u Srbiji da se jasno odrede prema Mladiću i ratnom nasljeđu devedesetih tek taktički potez ili ozbiljna prepreka povjerenju ključna je dvojba i za stručnu javnost u Sarajevu.

Dr. Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu, smatra da se takvo držanje Studentske liste može promatrati kroz prizmu izborne taktike, ali upozorava na dugoročne opasnosti takvog pristupa.

„Neodređivanje studentskog pokreta prema Ratku Mladiću i nacionalističkim postulatima može se tumačiti kao politički pragmatizam u izvanrednoj situaciji koja je iz dana u dan sve bliža incidentu i koja zahtijeva najširu platformu protiv uzurpatora“, ocjenjuje za DW profesor Mujkić.

Međutim, opasnost leži u onome što slijedi nakon eventualne smjene vlasti.

„Ono što je problem sa svakim političkim pragmatizmom jest to što on može, u trenutku kada ovlada polugama državne moći, početi stvarati vlastite vrijednosne okvire unutar kojih će se uspostavljati vlast i oblikovati društveni život Srbije jer se pokazao uspješnim receptom. To će onda dovesti do uključivanja tih radikalsko-nacionalističkih tema u dominantni politički i društveni svjetonazor, pa bi se moglo dogoditi, kao što se dogodilo i nakon 5. listopada 2000. godine, da se taj radikalski nacionalizam, čiji je Vučić izdanak, regenerira i postane nekakav velikosrpski nacionalizam 3.0“, upozorava Mujkić.

U tom scenariju, upozorava profesor Mujkić, rušenje vlasti u Beogradu ne bi automatski značilo i raskid s pogubnom ideologijom devedesetih.

„Tada ćemo doći u situaciju da se rušenje Miloševića, kao i rušenje Vučića danas, opravdava ne time što su obojica bili na čelu neljudskog, uzurpatorskog, dubinski nedemokratskog i neciviliziranog poretka, nego zato što, primjerice, nisu ostvarili zadane nacionalističke ciljeve, odnosno zato što su 'izdali' nacionalnu stvar“, kaže Mujkić.

On zaključuje da bez izravnog suočavanja s prošlošću nema stvarnog napretka:

„Mislim, ili želim misliti, da ozbiljni ljudi unutar studentskog pokreta znaju da, ako se ne raščisti i ne odbaci radikalsko-nacionalistička matrica koja je oduzela stotine tisuća nedužnih ljudskih života i u najveće siromaštvo bacila milijune ljudi, i Srba i njihovih susjeda, nismo ništa promijenili, nego smo ponovno otvorili novi krug pakla.“

Ukorijenjeni obrasci i regionalne računice
Adnan Ćerimagić, viši analitičar Inicijative za europsku stabilnost (ESI) iz Berlina, ukazuje na to da se bilateralni odnosi ne grade na željama, nego na institucionalnim realnostima i ukorijenjenim političkim obrascima. Napominje da se obrisi nove vlasti u BiH tek naziru, ali ističe da će odnosi Bosne i Hercegovine i Srbije prvenstveno ovisiti o tome što radi Beograd, a ne o tome tko sjedi u Sarajevu.

Odnosi Srbije prema BiH, kaže Ćerimagić za DW, već godinama slijede prepoznatljiv obrazac:

„Taj obrazac čine postojani elementi: Deklaracija 'Svesrpskog sabora', kojom je formuliran projekt 'zaštite srpskog naroda' i de facto 'srpskog svijeta', otvorena potpora Miloradu Dodiku, neriješeno pitanje granica te kontinuirano veličanje osuđenih ratnih zločinaca.“

Zbog toga Ćerimagić ne očekuje da će izbori u Srbiji preko noći promijeniti suštinu politike. Smatra da je, u slučaju pobjede Aleksandra Vučića, izvjestan nastavak „poznate dinamike“ u kojoj će bošnjački predstavnici na poteze Beograda odgovarati osudama i političkim mjerama.

„Povlačenje gotovo cjelokupnog diplomatskog osoblja BiH iz Beograda bilo je reaktivno, odgovor na potez Beograda, odnosno pokop ratnog zločinca Ratka Mladića uz državne počasti“, kaže Ćerimagić, podsjećajući na nedavne poteze šefa bosanskohercegovačke diplomacije Elmedina Konakovića.

Može li nova generacija promijeniti Srbiju?

Unutarnje podjele u BiH i različita očekivanja
Takve diplomatske trzavice samo odražavaju dublje unutarnje podjele u samoj BiH. U pogledu budućih odnosa s Beogradom analitičari predviđaju nastavak poznatih obrazaca: dok bošnjački političari reagiraju na provokacije, Srbima odgovara politički kontinuitet u Srbiji, dok Hrvati svoje pozicije prvenstveno usklađuju sa Zagrebom.

To za DW potvrđuje i banjolučki sociolog Ivan Šijaković:

„Kako ja vidim stvari, 90 posto Srba iz Bosne za to je da u Srbiji sve ostane kao i dosad, odnosno da Vučić ostane na vlasti uz dobre odnose s Miloradom Dodikom. Vidjeli smo u prethodnom razdoblju da studenti iz Srbije uopće nisu bili prisutni u Republici Srpskoj. Slično je i s bosanskim Srbima koji žive u Srbiji; svi oni, barem stariji od 50 godina, gotovo su jednoglasno za Vučića.“

Što se tiče bosanskohercegovačkih Hrvata, novinar i publicist Emil Karamatić za DW kaže da hrvatsku politiku u BiH „kao i dosad vodi Zagreb“ te da je odnos bosanskohercegovačkih Hrvata prema Srbiji uoči izbora uvjetovan i savezom Dragana Čovića i Milorada Dodika.

„Sve je to dio istog paketa. Mišljenja sam da bi službenom Zagrebu, a time i bosanskohercegovačkim Hrvatima, jednako kao i Europskoj uniji, bilo draže da ostane Vučić jer s njim znaju na čemu su. Krajnji cilj jest približiti Srbiju Europskoj uniji i NATO-u, a ključni igrač za ostvarenje toga cilja jest Hrvatska“, kaže Karamatić.

Gospodarstvo uoči izbora potisnuto u drugi plan
Ekonomski analitičar Igor Gavran za DW ističe da su gospodarski tokovi između BiH i Srbije relativno stabilni, ali da eventualna promjena vlasti u Beogradu nosi neizvjesnost jer predizborna kampanja ne nudi razrađen plan gospodarske suradnje s BiH.

„Nova vlast bi morala odustati od protekcionizma i omogućiti suradnju na ravnopravnim osnovama, od rješavanja dugova i vlasništva nad hidroenergetskim potencijalom Drine do prilika u namjenskoj industriji“, navodi Gavran, ali naglašava da je ključni problem u BiH.

„Dok je Srbija izgradnjom autocesta olakšala povezivanje, vlasti u BiH nisu učinile ništa. Nikakva promjena u susjedstvu neće nam pomoći ako sami nismo sposobni iskoristiti prilike“, kaže sugovornik DW-a.

Izbori u Srbiji donijet će odgovor na pitanje kojim će putem krenuti Beograd, ali reakcije iz BiH pokazuju da promjena vlasti sama po sebi ne donosi preokret. Dok jedni traže suočavanje s prošlošću, a drugi u kontinuitetu vide vlastiti interes, odnosi između dviju država i dalje ostaju opterećeni unutarnjim podjelama, piše DW.