U zadnje vrijeme više nego inače primjećujem negativan odnos ljudi prema drugima i prema svemu. Ljudi su postali negativniji nego ikad! Svi sve pljuju (u prijevodu negativno komentiraju, nerijetko zločesto), nitko nije dobar, ništa ne valja...

 Ne sviđa mi se što čitam kad naletim na neukusne, neprimjerene, neutemeljene, primitivne, zločeste komentare. Ne sviđa mi se ni što čujem ni što vidim a nije baš da mogu zatvoriti oči i začepiti uši i tako hodati svijetom. Pozitivno je što u svemu nađem inspiraciju za pisanje i kroz pisanje doživljavam svoju katarzu. Kockice se još bolje poslože i inspiriram samu sebe da ostanem vjerna dobrome jer što je druga opcija – pljuvati po svemu što hoda? Ne bih hvala!

 Ljudi su zaboravili govoriti lijepo, dobro, pozitivno ali nisu zaboravili olajavati i pljuvati. Udebljajte se i budite sigurni da će to apsolutno svi primijetiti od vašeg tigra u krevetu do vaše kolegice u uredu pa do susjede preko plota koja će ošinuti vašu stražnjicu kao da vas ona hrani pa ju koštate. A ukoliko smršavite, utegnete se, strukić vam nikad uži, a vi se osjećate još bolje i zračite jače nego ikad – neće vam nitko ništa reći – od zavisti neki ljudi naprosto svisnu! 

Osim izgleda koji je uvijek predmet komentiranja, ovo je praksa koja je prisutna i kod ostalog – od vašeg privatnog života do vašeg posla. Ako vam se dogodi neki krah svi će to komentirati a ako vam se dogodi neka sreća neće biti previše komentara jer će ljudi biti zaposleni kuhajući u sebi zavist. To je to nešto prokleto u ljudima da će objaviti na sva zvona nešto negativno o vama a ako ste dobri, lijepi i uspješni nećete se naslušati nikakvih pozitivnih komentara. Ni ne moramo biti obasipani hvalospjevima niti nam treba netko dizati ego, samo je to jedan zanimljiv fenomen kojeg u ovom postu, ovaj put obrađujem. Bilo bi logično očekivati ravnotežu u komentiranju drugih tj. da primjećujemo i dobro i manje dobro no stvarnost je drugačija…

 Ivona Šimunović, terapeutkinja i savjetnica u radu s ljudskim resursima

 Žene prednjače u zločestim komentarima za druge žene jer dobro je poznata ona stara narodna: “Žena je ženi zmija.” kao i ono da uspjeh ljudi ne opraštaju. Ali ni muškarci nisu imuni na takvo negativno „kokodakanje“ pa nerijetko komentiraju isto tako negativno a pozitivno im je nepoznanica. Možda se ljudi boje reći nešto dobro ali kako se ne boje reći nešto loše? Možda je u pitanju neki strah da će se maknuti pozornost s njih samih ako priznaju da je netko drugi dobar, lijep, uspješan, pametan, sposoban? Od straha ništa dobro nije nastalo ali svatko bira kako “svira”…

 Postavlja se pitanje moramo li o/nekome govoriti nešto lijepo i dobro? Odgovor je da ne moramo ali zašto onda govoriti ružno o drugim ljudima kada ni to ne moramo ili je neki novi trend popljuvati sve živo i neživo a nikada ne reći nešto pozitivno? Zašto je puno lakše reći nešto loše? Kada nešto napravite loše viče se na sva zvona ali kada napravite nešto dobro što čujete – ništa, ne čujete ništa. 

Postoje ljudi koji na drugima samo traže mane a kad ih ne nađu izmisle ih i uvijek nešto negativno kola i stvara neku lošu atmosferu među ljudima. Bilo da je riječ o izgledu, poslu, životu tako je, primjećujemo samo loše, komentiramo ono loše premda je ono dobro važnije a dobrog ima, samo je ovo lošije zanimljivije… A ako možemo stvoriti lošu atmosferu zašto ne bi tu energiju usmjerili pa stvorili pozitivnu? Koliko košta kompliment? Koliko košta priznati da je netko drugi dobar? Ljudi bljuju vatru a ne samo zmajevi. To poprilično puno govori o tim ljudima. 

Negativan stav prema drugima proizlazi iz negativnog stava prema samom sebi i nesigurnosti koja je uzrok mnogih problema u međuljudskim odnosima. Ne trebate biti psiholog da shvatite da takvoj osobi treba pomoć u prihvaćanju same sebe. Osim što nam nedostaje sunca i topline – nedostaje i one međuljudske topline. Ljudi su toliko zaboravili na lijepo ponašanje, lijep odnos a zaboravili su i kako reći nešto lijepo nekome i o nekome.

 Navikli smo da nam ljudi uvijek tako dragi, pristojni i uviđajni kažu puni brige da smo se udebljali, da smo još dodatno posijedili, da smo bogatiji za neku novu boru ili neku drugu kožnu blagodat, da smo ovo i ono nešto što eto baš nije tako lijepo. A ako ima nešto pozitivno – to neće ni primijetiti. Nitko ne primjećuje vašu sreću, vaše obrazovanje, vaš uspjeh na poslu ali svi će primijetiti da nemate dečka, da se niste udali, da niste rodili. Što imate uopće od toga da kažete nekome da je debeo kada to nije vaš posao niti vaša briga – je li tu osobu vi hranite? 

Što imate od toga da nekome kažete da izgleda loše – znate li je li tu osobu možda muče neki problemi, možda zdravstveni zbog kojih se promijenila? Što imate govoriti nekome da je nizak/visok jer je toga osoba sama svjesna? Što imate govoriti bilo što o bilo kome vezano za izgled kada to ta osoba sama najbolje zna jer se svaki dan gleda u ogledalo? Što imate govoriti ljudima zašto su sami, neudani, neoženjeni, nemaju djecu kada osobu i njenu sreću ne definira to jer da osobu to definira onda bi ti koji to sve imaju bili sretni bez da zabadaju nos u tuđi život i tuđi krevet? Što ako vam ja kažem s velikom vjerojatnošću da sve što drugima govorite zapravo mislite sami o sebi i ne volite sami sebe zbog tih ili nekih drugih viškova, manjkova i općenito nesigurnosti? 

Što ako vam ja kažem da je vrlo vjerojatno da ste jako nesretni u svojim odnosima, vezama, brakovima, sa svojom djecom a drugima popujete jer mislite da ste vi ispunili društvene norme “normalnog” ali niste ispunili ono najvažnije – sebe? Tko ste vi da ikome govorite kako da živi SVOJ život i kako da izgleda, priča i kako da diše? Ne bi li bilo iskrenije da se zatvorite u svoju sobu i sami sa sobom popričate prije nego krenete pljuvati druge, NJIHOV izgled, NJIHOV život, NJIHOV stil i NJIHOVE odabire? Zrelim ljudima ne treba potvrda da su dobri ali ne treba im ni tuđa negativa niti tuđe smeće!

Osim što me na pragu 49. iskreno boli briga što ljudi koji mi nisu nikakav faktor u životu govore o meni uvijek mi je to dobra tema za pisanje. A ovo me baš inspiriralo! Ta negativna energija koju ljudi šire svojim komentarima, ta trulež iz ljudskih usta koja je nepotrebna jer samo malo je potrebno da svijet dobije malo boje, bude ljepši, slađi. Nekad je dovoljno nekome reći: Hvala, puno si mi pomogla! ili Odlično obavljen posao! ili Lijepo izgledaš danas! Nedavno sam jednoj nepoznatoj gospođi u tramvaju rekla kako ima tako odličan, zanimljiv i poseban stil jer je toliko iskakala svojim bojama i kombinacijom da sam morala nešto reći! Gospođa se ozarila i jako ugodno iznenadila što je mene razveselilo i to je meni bilo zadovoljstvo.

Kolegici sam neki dan rekla da je sve ljepša i ljepša a i ona se toliko iznenadila time da sam morala joj pojasniti da ne volim ipak žene nego samo primjećujem da je još ljepša nego inače. Prijateljici X redovito moram radi sebe govoriti kako zrači jer naprosto zrači i uživam biti blizu nje jer te njene zrake su čudesne! Prijatelju D moram reći da je divan kavalir jer zaista je a to je tako rijetko no njegovo otvaranje vrata mene uvijek vrati u neka davna vremena kavalirstva! 

Nepoznatim ljudima u dućanima i slično kažem “Hvala, jako ste ljubazni.” jer želim da znaju da se to primjeti i da je to divno i tako treba. Ljudima koji rade svoj posao dobro kažem i dam do znanja da to rade dobro jer vidim koliko entuzijazma ulažu u to što rade. Nasmijanim i dobrim kolegicama kažem uvijek kako je takav kolegijalan stav dobar i važan jer to čini atmosferu boljom, motivira ljude da nastave biti takvi. I nastavi se ta spirala pozitivnih riječi, pretoči u djela i osjetite kako kola pozitivna energija.

 Nije bitno ni to da vama ljudi govore dobro koliko je bitno da ste vi ustrajni u tome da govorite dobro, radite dobro i budete dobri. Svijet zaslužuje jedan veliki lijek! 

Taj lijek se zove: Pozitivan stav! Nije rezerviran samo za pozitivan stav prema sebi nego i prema drugima! Taj lijek možemo pogrickati, progutati ili otopiti u čaši vode i popiti ali ajmo se izliječiti od tog pljuvanja svega što hoda! Recimo nešto lijepo, napravimo nešto lijepo, nasmijmo se, izmamimo osmijeh, pružimo ruku, ne budimo zloćesti, primjetimo ljepotu oko nas jer zaista postoji i recimo glasno i jasno nešto dobro, lijepo i pozitivno!