Piše: Prof. dr. Vjekoslav Domljan, rektor SSST Sarajevo

Po padu Berlinskog zida, skoro sve zemlje Istočne Europe su završile tranziciju, postale zemljama članicama EU, zemljama visokog dohotka i članicama OECD (kluba bogatih i demokratskih zemalja). Svega devet europskih zemalja nisu zemlje visokog dohotka – šest zapadnobalkanskih i tri istočneuropske. Zemlje Zapadnog Balkana su najsiromašnije zemlje EU obitelji koju čine članice i kandidatkinje. A u tom najsiromašnijem dijelu Europe, Zapadnom Balkanu, najsiromašnija je BiH (v. sliku 1).

Graf 1. Dohodak i potrošnja p.c.; EU obitelj, 2024             (EU-27=100)

          Izvor: Eurostat (2026)

Zamka srednjeg dohotka i Tacitova zamka ilustriraju taj pad BiH na dno Balkana, a time i Europe. Zemlja je u zamci srednjeg dohotka kad, s jedne strane, više ne može temeljiti rast na niskim plaćama a s druge nije sposobna temeljiti ga na inovativnosti.

Tacitova zamka postoji kad vlast izgubi kredibilitet. „Kad je vlast nepopularna, i dobre i loše politike govore protiv nje“ (Tacit). Ako vlade u BiH ne uspijevaju preko tri decenije podići dugoročnu stopa rasta ekonomije sa 2,6% na dva-tri puta veću razinu i tako suziti jaz u razvijenosti i potrošnji spram zemalja visokog dohotka razumljivo je rastuće nezadovoljstvo stanovnika.

Bernadi u studiji Ekonomski problemi Rimske imperije u doba njenog pada (1970.) kaže: „Opasan začarani krug je nastao. Povećani javni rashodi na vojsku, birokraciju i socijalna davanja doveli su do neprekidnog i nepodnošljivog poreznog jarma. Postajao je sve teži, pa se sklonost neplaćanju poreza, nelegalna ili legitimna, od strane državnika i velikih zemljoposjednika povećavala...i to je bio kraj države“. Ako 'rashode na vojsku' zamijenimo s rashodima na penzioniranu vojsku, a zemljoposjednike s tajkunima, ispada da  Bernadi govori ne samo o Rimskoj imperiji nego i o BiH.

u ZAMci SREDNJEG DOHOTKA

Za razliku od ekonomije „nevidljive ruke“ (Smith) ili „vidljive ruke“ (Keynes), bh. ekonomija je ekonomija „nepostojeće ruke.“

Kad ekonomija ima valutni odbor, više nema centralnu banku (mada nepotrebna, postoji  u BiH), i što je važnije, nema monetarnu politiku i nema politiku deviznog tečaja. Nemoguće je  s tim kolonijalnim režimom, jedinim u Europi (postoji još jedan u Africi i dva u Aziji), postići kontrolu nad cijenama i kamatnim stopama niti je moguće apsorbirati inozemne šokove.

Fiskalna politika je razdijeljena (između države i entiteta, a u slučaju FBiH i između Vlade FBiH i vlada kantona) i nekoordinirana. Utoliko tužnije što je fiskalna politika u uvjetima fiksnog deviznog tečaja, a takav je u BiH, znatno snažnija no u uvjetima plivajućeg deviznog tečaja.

Nepokretni faktori proizvodnje

U tržišnoj ekonomiji nastaloj uvođenjem privatne svojine 'odozgo', privatizacijom, i prigušivanja nastajanje privatne svojine 'odozdo,' tržištem, faktori proizvodnje su slabo pokretni ili nepostojeći, pa nema restrukturiranja ekonomije. Rad je imobilan zbog nepristupačnosti stanova i visokih nameta, zemlja zapuštena zbog uvoznih lobija i subvencioniranja 'poljoprivrednika', a kapital zarobljen u bankama. Proizvodnje i komercijalizacije znanja nema jer ulaganja u istraživanja i razvoj iznose 0,2% BDP dok u privredi radi  svega 280 istraživača, a trebalo bi ih biti barem deset puta više. Prema indeksu inovativnosti za 2025. god. BiH je najneinovativnija europska zemalja. Na 92. je mjestu globalne ljestvice dok je primjerice Albanija na 67. mjestu.

Ako ne djeluje tržište, nema pritiska na menadžere da vode kompanije na efikasan način. To posebice vrijedi za organizacije javnog sektora, koje nastavljaju miran san čak i kad 'pojedu' osnovni kapital. Štoviše, menadžeri ostaju na pozicijama, plaće menadžerima i radnicima rastu i kad ostvaruju gubitke.

BiH je jedina europska zemlja  u kojoj poslije pada Berlinskog zida rasta zaposlenost javnog sektora. A koliko ima zaposlenih u tom sektoru, to niko ne zna,  vjerojatno oko 40% ukupnog broja zaposlenih. Prosječna plaća javnog sektora (koju, procjenjujemo, jer nema podatke ni za to) koji posluje s gubicima je znatno veća od prosječne plaće privatnog sektora, što izaziva odlazak kvalificiranih radnika u inozemstvo.

Vlastima nikada nije palo na pamet – ako već moraju subvencionirati - da prestanu subvencionirati  (javne) proizvođače i počnu subvencionirati potrošače. Mogu, primjerice dati vaučere studentima pa da biraju gdje će i šta studirati, pa da se fakultetima za koje se odluče studenti zamijene vaučere za budžetske pare.

BiH ima velike vanjskotrgovinske deficite, što znači da joj je niska agregatna štednja. Štednja javnog sektora je negativna (imaju budžetske deficite) dok građani ne štede dovoljno jer nema mehanizama koji bi poticali mobiliziranje štednje i njeno pretakanje u investicije (v. tablicu 1).

Tablica 1. Pet prvih i pet posljednjih zemalja Europe po  veličini stopi domaće štednje  (% BDP)

Izvor: World Bank

U BiH više nema nijednog velikog potrošača električne energije (pa i ne treba više visoki  napon), jer se više ne proizvode aluminij, željezo, čelik i ferosilicij. Ni luka Ploče, ako se izuzme nafta, više ništa ne znači za BiH. Nema više najvećeg izvoznika, 'hercegovačkog diva' koji je pravio 'najčistiji aluminij na svijetu' (koji je zapravo vršio (al)kemijsku pretvorbu zabadanjem anoda od uvezenog petrolkoksa u uvezenu glinicu i  gurao račune za električnu energiju u ladicu). BiH je izgubila sekundarni sektor (deindustrijalizirala se), a da nije razvila tercijarni a kamoli kvartarni sektor (znanje i informacije).

Doznake podzemne ekonomije

Ogromni vanjskotrgovinski deficiti, koji omogućavaju da potrošnja bude veća od proizvodnje (v. sliku 1), financiraju se poglavito deviznim doznakama iz inozemstva. To se javnosti predstavlja kao doznake dijaspore. Pri tome se ne kaže da skoro polovica bh. dijaspore živi u Hrvatskoj i Srbiji. O 'bliskosti' Hrvatske i BiH svjedoče i zvanični podaci:  izvoz iz Hrvatske u BiH u 2024. god. je iznosio 2,7 mlrd eura prema Državnom zavodu za statistiku Republike Hrvatske, dok je uvoz iz Hrvatske u BiH u 2024. god. prema Agenciji za statistiku BiH iznosio 1,1 mlrd eura. 

'Neukazanje' 1,6 mlrd eura (slično je i sa Srbijom, samo u manjoj mjeri) govori o veličini podzemne ekonomije, gubitku poreznih prihoda i vrelu deviznih doznaka. Da je to moguće pokazuje i slučaj vozila Granične policije Doljani koje je 22.4. 2026. švercovalo robu. Dakle, umjesto da hvata švercere, policija šverca. Pouzdano se zna da je BiH uključena u niz globalnih kriminalnih lanaca vrijednosti.

Prema (najnovijoj, za 2022. god.) anketi potrošnje stanovništva Agencije za statistiku BiH, 95,4% stanovništva ne prima doznake iz inozemstva. Doznake prima svega 4,6% stanovništva, prosječno pet puta godišnje u prosječnom iznosu od 2276,28 KM. Dakle, doznake dijaspore ne iznose više od 1,5 mlrd KM godišnje. Ako se na to dodaju mirovine iz inozemstva od oko milijardu KM, jasno je da više od polovice doznaka ima drugi, neformalni izvor.

U TACITOVOJ ZAMCI

Razlika broja registriranih birača i broja punoljetnih građana BiH premašuje 1,3 miliona osoba, što nije malo za zemlju u kojoj živi 2,8 miliona ljudi. No, svi visoki predstavnici izuzev Christiana Schmita ostajali su gluhi i slijepi na taj jaz, čak i kad su im prezentirani dokazi da mrtvaci glasaju i kad su pokrenuti sudski proces od onih kojima nisu ubrojeni ni njihovi vlastiti glasovi (Prlić: „Kako je moguće da nije registriran moj glas u mjestu na kojem sam glasala za sebe“, Klix, 24. 10. 2018). Svrhu tog oceana praznih listića antologijski je definirao nikaragvanski diktator Anastasio Somoza:„Vi ste dobili na glasanju, a ja na brojanju“ (Guardian, 17. 6. 1977.). Dok se u uređenim zemljama rezultati znaju još tijekom noći po izborima, u Nikaragvi to traje i sedmicu-dvije, dok se u BiH to računa na mjesece.

Fragmentirano društvo

Među bh. političarima najbrojniji su Samobošnjaci, Samosrbi i Samohrvati - oni koji imaju samo jedan identitet. Kad bi čak i postigli za 'svoj' narod sve što kažu da rade, to bi bio tek parcijalni (etnički) optimum društva, tj. optimum (samo)Hrvata, samo(Srba) i samo(Bošnjaka). To ne bi bio opći (nacionalni) optimum. Te „provincijalne, usko nacionalističke“ stranke (Ciliga) djeluju na programu „BiH bez entiteta“ (Samobošnjaci), „BiH s tri entiteta“ (Samohrvati) i „entetet bez BiH“ (Samosrbi), pa ono što o(p)staje, „BiH s dva entiteta“, (p)održava jedino međunarodna zajednica, bolje kazano (predtrampovska) Amerika.

Koncem 1938. Terrence Shone, prvi tajnik britanske ambasade u Beogradu, izvijestio je ministra vanjskih poslova Viscounta Halifaxa o „razgovoru s dvojicom srpskih prijatelja“ koji su mu kazali: „Srpski političari su za Srbiju, hrvatski za Hrvatsku, slovenački za Sloveniju, bosanski za Bosnu a crnogorski za Crnu Goru'“, na što je Shone priupitao; „Ko je onda za Jugoslaviju i kako postići njeno jedinstvo?“ pa navodi: „Šutnja s kojom se suočio implicira da nije niko  (…) Jugoslavija koja se vanjskom svijetu ne može predstaviti barem kao privid jedinstva imaće male šanse da preživi“. Korisna lekcija, zar ne?

Nema multietničkih stranaka u BiH čije članstvo odražavali etnički sastav BiH i koje bi se brinule o optimumu BiH.  Stoga je BiH voćka,  „omanja, skvrčena smokva“ (Andrić), koju niko ne plijevi, ne zaliva, ne štiti od štetočina i lopova, a obire ko stigne, po mogućnosti s najnižih (budžetskih) grana.

BiH se može najbolje razumjeti ako se gleda šta njeni političari čine (a ne šta pričaju! jer to pristojan čovjek ionako ne može slušati). A to što čine je proizvodnja javih zala (umjesto javnih dobara) i okrivljivanje drugih da im ne daju raditi. Rezultati njihove vladavine su održanje komunističkog mentaliteta, koruptivne institucije, ekonomsko dno Balkana,  depopulacija, rast kriminala i podzemne ekonomije i sl.

Od etnopolisa do entropolisa

Italijanski novinar Andrea Rossini je 2010. god. napisao: „Šta je etnopolis? To je zemlja koju je nedavno otkrio Europski sud za ljudska prava, nakon što su jedan Židov i jedan Rom (koja gorka ironija europske povijesti) podnijeli žalbu. Građanska prava u etnopolisu ovise o njihovom etničkom porijeklu. Skovan u bosanskom ratu, to je, doista jedinstven slučaj, najanakroniji model države u Europi (istako V.D). Ili, možda, ako gledamo na aktualnu raspravu o pravima migranata, najnapredniji.”

BiH se može singapurizirati tj. preobraziti iz etnopolisa u entropolis tako što će smanjiti javni sektor i povećati privatni te okrenuti se od tuzemnog (potrošnja i uvoz) k inozemnom (investicije i izvoz). Za to joj trebaju kvalificirana radna snaga, internacionalno orijentirane kompanije i poticajno poslovno okruženje. Dovoljne su  četiri reforme: trening radne snage, privlačenje ino izravnih investicija, penjanje uz globalne lance vrijednosti i dereguliranje financijskog tržišta.

Agregatnu tražnju treba povećavati ne socijalnim davanjima (koja su, zbog veznosti za minimalnu plaću, dovela do potopa ekonomije FBiH, pošto joj sav porezni prihod ide na socijalna davanja) nego smanjivanjem poreza i povećanjem javnih investicija u istraživanja i razvoj, digitalizaciju i dekarbonizaciju. Vlasti moraju prestati dijeliti subvencije 'šakom i kapom' i 'žmiriti na oba oka' kada 'naše' bolnice, 'naši rudnici' i sl. ne plaćaju poreze i doprinose. Tako neki dobivaju dvaput (kroz subvencije i porezne rashode) a drugi gube dvaput, pri čemu vlade služe kao puki redistributeri od „njihovih“ k „našima“, održavajući 'naš interes' na račun 'njihovog' interesa.

Od distopije do eutopije

Prvi korak na postajanju BiH eutopijom je ustanovljivanje vizije razvoja BiH do 2050. god. a ona je: BiH zemlja visokog dohotka i razvijene demokracije, tj. postajanja članicom OECD.

Ako se izuzme period obnove 1996.-2000, BiH je naviše stope rasta imala u razdoblju 2004.-2007. kad je rasla brže od zemalja svoje dohodne skupine (zemlje višeg srednjeg dohotka), tj. kad se približivala stopi rasta od 6%. No, tuzemna štednja je bila (i ostala) niska, čak negativna do 2017. god. (v. tablicu 1), pa je rast je u tom razdoblju bio utemeljen na jeftinim ino bankovnim kreditima, kojih poslije 2009. god. više nema.

Stoga je financijska reforma, usmjerena na uvođenje novih financijskih institucija, ključna reforma. Svugdje je poslije globalne krize 2007-2009. i neokejnzijanskim šopanjem ekonomije štampanim novcem, novac ostao zarobljen u bankama, ali nigdje koliko u BiH, u kojoj kontroliraju 90% i imaju rast profita po znatno većoj stopi od rasta ekonomije, pa je jasno da se u njih slijeva novac.

Kad bi BiH uklonila monopolnu poziciju banaka  u primanju depozita i odobravanju kredita, potrostručila osnivački kapital za osnivanje banke, uvela strateški investicijski fond, štedionice i štedno-kreditne zadruge te uvela alternativne investicijske fondove, fondove riziko kapitala i poslovne anđele godišnja stopa rasta bi se povećala s 2,5%  na 4,5% tj. za dva procentna poena.

Od defektne do efektne politike

Ako bi BiH počela raditi s dijasporom, mogla bi povećati rast za dodatnih 1,5 procentnih poena. Nadalje, ako bi stvarala ambijent za zrelo poduzetništvo (po ranom je prva u Europi, a po zrelom među posljednjim, prema GEM 2025), posebice digitalno poduzetništvo mladih, putem fondova riziko kapitala i poslovnih anđela, mogla bi postići dodatni procentni poen rasta dohotka i dostići potrebnih 7% rasta godišnje. Tim putem bi do 2050. postala zemljom visokog dohotka. To ne bi bilo čudno, jer nije čudno ni to da je niz zemalja Istočne Europe za jednu generaciju postao članicama OECD.

BiH bi postala ekonomsko čuda tek kad bi prosječnu stopu rasta od 7% održavala minimalno 25 godina, što je poslije II. svjetskog rata ostvarilo 13 zemalja. Kad se  budžetokratama kaže  da je prvo ekonomsko čudo bio Japan, odmahnu: „Lako je njima: poslijeratna obnova“. Kad im se kaže da su čuda postajali i mali tigrovi: Hong Kong, Singapur, Tajvan i Južna Koreja, kažu: „lako je njima: oni su mali“. Kad im se kaže da je potom Kina postala ekonomsko čudo, kažu: „lako je njoj: ona je velika“. Svakome lako osim njima jer se pretrgoše potezanjima vitalnog nacionalnog interesa.

Motori razvoja BiH trebaju biti lideri/polovi razvoja regija/kantona, koje treba poduprijeti globalnim centrima kompetentnosti (a ne hardverima zvanim poslovne zone!), koji bi im pomogli u uključivanje u globalne lance vrijednosti i u zauzimanju globalnih niša. Politike produktivnosti i globalnih lanaca vrijednosti regija/kantona su ključne za to.

Oko lidera/polova razvoja bi se grozdale gazele (do pet godina stare firme koje rastu za više od 20% godišnje u tri godine zaredom) i tako stvarali izvoznici, koji bi plovili kao izvozna flota, a ne kao usamljene brodice. Politika bi trebala to potpomoći utemeljenjem barem jednog inovacijskog distrikta i jednog javno-privatnog data centra.

Od vitalnog nacionalnog do vitalnog racionalnog

Bh. ekonomija mora  stvarati veći, lakši i zeleniji dohodak. Bit će veći i lakši ako bude proizvodila proizvoda visokog tehnološkog sadržaja i zeleniji ako bude provodila dekarbonizaciju.

Industrijsko društvo su činile industrijske tvornice povezane cestama, a postindustrijsko tvornice  umjetne inteligencije povezane internetom. Kao što je komunistička BiH/Jugoslavija iskorijenila tradicionalnu nepismenost, kapitalistička BiH treba iskorijeniti digitalnu nepismenost. Kao što je komunistička BiH osigurala 'besplatan' pristup školi i fakultetu, kapitalistička treba osigurati pristup data centru i internetu.

BiH je za vrijeme Austro-Ugarske ušla u prvo strojno doba. Sad se kao samostalna zemlja treba vinuti u oblak (cloud) i ući u drugo strojno doba. U prvom su strojevi zamjenjivali mišiće, a u drugom (će) mozak. To je je itekako potrebno BiH, jer je u 2025. god. prema indeksu digitalne evolucije  82. a prema indeksu spremnosti za umrežavanje  92. - u oba slučaja iza svih europskih zemalja (za utjehu, Kosovo nije uključeno). Ništa bez digitalne revolucije.