Almir Demirović je inženjer elektrotehnike i IT stručnjak sa više od osam godina iskustva u realnom sektoru. Rođen je u Konjicu 1994. godine, odrastao u Mostaru, a nakon studija u Sarajevu dio svog obrazovanja i života proveo je u inozemstvu, najvećim dijelom u Istanbulu.

Tokom karijere radio je na poslovima kontrole kvaliteta, IT konsultinga, upravljanja projektima te vođenja inženjerskih i operativnih timova za međunarodne kompanije. Danas radi za švicarsku IT kompaniju koja razvija softverska rješenja za međunarodno tržište.

Znanje i iskustvo koje je stekao kroz obrazovanje, rad i život van Bosne i Hercegovine želi koristiti za konkretne inicijative usmjerene na razvoj lokalne zajednice, digitalizaciju i stvaranje novih prilika u Bosni i Hercegovini.

Dolazite iz IT sektora i radite u međunarodnom okruženju. Šta HNK može naučiti od uspješnih europskih modela upravljanja i digitalizacije?

-Prije svega, da više poštujemo vrijeme građana. Meni je sasvim normalno očekivanje da čovjek zna šta mu treba za određeni zahtjev, kome ga predaje, u kojoj je fazi njegov predmet i kada može očekivati odgovor. U poslu kojim se bavim, prije nego što krenemo praviti neko rješenje, prvo moramo razumjeti gdje proces zapinje. Nekada se pokaže da problem nije nedostatak nove tehnologije, nego dva ili tri potpuno nepotrebna koraka. Mislim da isto treba uraditi i u javnoj upravi. Ne treba digitalizirati loš proces samo zato da bismo mogli reći da imamo aplikaciju. Prvo treba pojednostaviti proceduru, ukloniti ono što je suvišno, omogućiti institucijama da razmjenjuju podatke koje već imaju, a tek onda postupak prebacivati na internet. Dobra rješenja u Europi već postoje i nema potrebe da izmišljamo sve ispočetka. Treba učiti od njih, ali ih prilagoditi našim uvjetima i uvijek postaviti jednostavno pitanje: hoće li ovo čovjeku zaista olakšati život?

Često govorimo da mladi odlaze. Kako njihovo znanje i iskustvo možemo pretvoriti u razlog da ostanu ili se vrate u HNK?

-Ne mislim da ćemo mlade zadržati jednom mjerom ili jednom kampanjom. Ljudi ne odlaze samo zbog plaće. Odlaze i zato što žele osjećaj da mogu napredovati, da se njihov rad cijeni i da sistem prema njima ima korektan odnos. I sam sam dio života proveo van Bosne i Hercegovine i znam koliko iskustvo stečeno vani može promijeniti način na koji gledate na stvari. Ali isto tako znam koliko znači vratiti se i pokušati nešto od tog iskustva primijeniti ovdje. Zato bih posebno inzistirao na modernizaciji obrazovanja i boljoj vezi između škola, fakulteta i tržišta rada. Ne možemo obrazovati mlade za zanimanja koja su bila potrebna prije dvadeset godina, a onda se čuditi kada svoju priliku traže negdje drugo. Kanton tu može napraviti mnogo kroz obrazovanje, podršku praktičnoj nastavi, digitalne vještine i ozbiljniji razgovor sa privredom o tome kakav će nam kadar trebati za pet ili deset godina.

A prema ljudima koji su već otišli moramo promijeniti odnos. Dijaspora nije samo izvor dodatnih prihoda. To su ljudi sa znanjem, kontaktima i iskustvom koje trebamo znati uključiti. Volio bih da povratak u HNK jednog dana bude normalna i realna opcija, a ne čin hrabrosti.

Građani i danas zbog brojnih procedura obilaze šaltere i institucije. Koliko bi digitalizacija zaista mogla promijeniti njihov svakodnevni život?

-Digitalizacija ima smisla samo ako čovjek zbog nje manje čeka, manje hoda od šaltera do šaltera i manje puta mora donositi isti papir. Ako je neki podatak već u službenoj evidenciji, građanin ne bi trebao biti poštar između dvije institucije. To mi je možda i najjednostavniji primjer onoga što želim mijenjati. Kao zastupnik tražio bih da se prvo napravi pregled najčešćih kantonalnih procedura: šta se od građana traži, zašto se traži i može li institucija taj podatak pribaviti službenim putem. Onda bih predlagao da se ide postupno - od procedura koje koristi najveći broj ljudi. Cilj nije ukinuti šalter. Uvijek će biti ljudi kojima je draže ili jednostavnije doći osobno i njima ta mogućnost mora ostati. Ali onome tko želi predati zahtjev od kuće, provjeriti status predmeta ili dobiti informaciju bez obilaska tri kancelarije, to također treba omogućiti. Napredak bih mjerio vrlo jednostavno: koliko je puta čovjek morao doći, koliko je čekao i koliko je papira morao donijeti.

Kažete da prije prijedloga treba razumjeti problem, a zatim javno položiti račun. Kako bi to konkretno izgledalo u radu jednog kantonalnog zastupnika?

-Tako što ne bih želio podnositi inicijative samo da bih poslije mogao reći da sam ih podnio deset, dvadeset ili pedeset. Prije prijedloga želim razgovarati sa ljudima kojih se problem tiče, sa stručnjacima i sa institucijama koje bi taj prijedlog trebale provesti. Treba razumjeti šta je stvarni problem, koja je nadležnost Kantona, koliko nešto košta i postoji li realan način da se provede. A poslije toga dolazi drugi dio - odgovornost. Želio bih javno objavljivati koje sam inicijative podnio, kako sam glasao, šta je prihvaćeno, šta nije i u kojoj se fazi nešto nalazi. Ako sam nešto obećao da ću predložiti, građanin bi nakon šest mjeseci ili dvije godine trebao moći provjeriti jesam li to zaista uradio. Zato mi je važna ideja „Prozora u Skupštinu“ - mjesta na kojem bi ljudima jednostavnim jezikom bilo objašnjeno šta Skupština radi, šta je u njenoj nadležnosti i šta radi njihov zastupnik. Ne očekujem da će se ljudi svakodnevno baviti politikom. Ali mislim da imaju pravo jednostavno provjeriti šta radi osoba kojoj su dali povjerenje.

Vi ste generacija koja je odrasla uz tehnologiju, ali ulazite u politiku. Šta Vas je uvjerilo da svoje znanje možete najbolje staviti u službu zajednice upravo kroz politiku?

-Dugo sam smatrao da je dovoljno pošteno raditi svoj posao, brinuti o obitelji i pomoći ljudima oko sebe kad možeš. I danas mislim da je to najvažnije. Ali s vremenom sam shvatio da neke stvari koje nas svakodnevno nerviraju nisu pojedinačni problemi. One su rezultat načina na koji je sistem postavljen, a sistem se ne mijenja komentarom sa strane. Ne ulazim u politiku zato što mislim da znam sve odgovore. Naprotiv. Posao kojim se bavim naučio me da je često važnije znati postaviti dobro pitanje, okupiti ljude koji nešto znaju bolje od vas i onda insistirati da se dogovoreno zaista provede. Ako iskustvo koje sam stekao kroz tehnologiju, upravljanje ljudima i procesima i rad u međunarodnom okruženju može biti korisno zajednici iz koje sam potekao, onda smatram da je moja obaveza ponuditi ga na raspolaganje.

Politiku u tom smislu ne doživljavam kao profesiju koju želim graditi, nego kao jedan od načina služenja zajednici. A koliko će taj angažman vrijediti, na kraju neće pokazati ono što kažem u kampanji, nego ono što budem radio poslije nje.

U politici se često govori o velikim planovima, ali građane najviše zanimaju konkretne promjene. Koju biste jednu mjeru voljeli da građani HNK mogu prepoznati kao rezultat Vašeg mandata ukoliko budete izabrani nakon četiri godine?

-Volio bih da nakon četiri godine građanin HNK može otvoriti jednu stranicu i jednostavno vidjeti gdje odlazi njegov novac. Koliki su prihodi Kantona, na šta se troši budžet, koliko je planirano za određeni projekat, koliko je stvarno potrošeno, kome su dodijeljena sredstva i kakav je rezultat. Ne mislim na PDF dokument od nekoliko stotina stranica koji će razumjeti samo neko tko se profesionalno bavi budžetima. Mislim na jednostavan, pregledan i redovno ažuriran portal otvorenih podataka. Ali volio bih da taj pomak građanin osjeti i u svakodnevnom kontaktu s institucijama: da barem dio najčešćih zahtjeva može predati elektronski, da može provjeriti gdje mu je predmet i da ne mora donositi podatak koji država već ima.

Kao zastupnik ne mogu sam napraviti takav sistem niti bih to obećavao. Ali mogu predložiti njegovo uspostavljanje, tražiti da se za njega osiguraju sredstva, insistirati na standardima otvorenih podataka i kroz Skupštinu pratiti njegovu realizaciju. Ako nakon jednog mandata građaninu bude lakše vidjeti gdje ide javni novac, ali i završiti barem dio poslova s institucijama bez nepotrebnog hodanja i čekanja, smatrao bih da smo napravili ozbiljan pomak. Jer digitalizacija i transparentnost za mene imaju smisla samo ako građaninu daju dvije stvari: bolji uvid i manje gubljenja vremena.