Ulazak u bosanskohercegovačku politiku već godinama važi za najprofitabilniji biznis plan u državi. Dok obični građani desetljećima otplaćuju stambene kredite, domaći dužnosnici uspijevaju ono što je ekonomski nemoguće – da u samo jednom četverogodišnjem mandatu višestruko uvećaju svoju imovinu, kupe nekretnine na elitnim lokacijama i osiguraju generacije iza sebe. 

Istovremeno, Zakon o porijeklu imovine ostaje mrtvo slovo na papiru, a službene imovinske kartice pretvorene su u farsu koju nitko ne provjerava. 

S pravom se postavlja pitanje 'mogu li i smiju li kandidati na izborima dokazati kako su stekli milijune i zašto još nitko nikada nije dobrovoljno zatražio zvaničnu istragu o vlastitom bogatstvu?'

Farsa zvana 'Imovinska kartica'

Trenutačni sustav kontrole imovine političara u Bosni i Hercegovini svodi se na princip dobrovoljnosti i povjerenja – dvije kategorije koje u domaćoj politici ne znače ništa. Središnje izborno povjerenstvo objavljuje imovinske kartice kandidata, ali SIP nema zakonsku nadležnost niti kapacitet da provjerava točnost unesenih podataka.

Političari u kartone upisuju što žele. Rezultat toga su komične, ali i uvredljive situacije u kojima visokopozicionirani dužnosnici voze automobile vrijedne stotine tisuća maraka, a službeno posjeduju samo „stari golf“ ili nemaju nikakvu imovinu na svom imenu. Imovina se masovno prepisuje na užu i širu rodbinu, punce, svastike i stranačke poltrone, čime se zakonski tokovi novca potpuno zamagljuju. Ako ti nije mafijaški način upravljanja onda što jeste? Što je najgore, porijeklo imovine, ukoliko se baš 'hoće', moguće je istražiti vrlo lako, ali institucije su zarobljene i još ćemo se načekati da saznamo 'gdje su pare'. 

Zašto vlada 'zavjet šutnje'?

U povijesti višestranačkih izbora u BiH, nijedan kandidat niti izabrani dužnosnik nikada nije službeno zatražio od nadležnih institucija (poput poreznih uprava ili tužiteljstava) da izvrše potpunu reviziju i javno dokažu porijeklo njegove imovine. Razlozi za taj, može se reći, zavjet šutnje su jasni.

Politički oponenti na govornicama napadaju jedni druge za kriminal, ali nitko ne pokreće pitanje imovine jer znaju da bi rušenje te kule od karata pokopalo cijelu političku elitu, bez obzira na stranački dres.

Čak i kada očigledan nesrazmjer između legalnih prihoda i stvarnog bogatstva bode oči javnosti, tužiteljstva rijetko pokreću istrage bez političkog zelenog svjetla.

Mogu li uopće dokazati porijeklo?

Pravno gledano, kandidati bi mogli dokazati porijeklo imovine kada bi postojao nezavisan i rigorozan sustav. Uređene europske države koriste princip „obrnutog tereta dokazivanja“ – ako država uoči da posjedujete imovinu koja prevazilazi vaše legalne prihode, vi ste dužni dokazati da ste novac stekli legalno (nasljedstvom, investicijama, darovima). Ako to ne dokažete, imovina se automatski oduzima, a vi idete u zatvor.

U BiH, kandidati to ne smiju uraditi. Kada bi se otvorile knjige i usporedile plaće sa kvadratima u elitnim naseljima, vikendicama na planinama i računima u inozemstvu, većina političke scene morala bi krivično odgovarati. Zato se bogatstvo krije iza firmi registriranih na anonimne vlasnike, offshore računa i fiktivnih ugovora itd. Ukratko – pranje novca što je kažnjivo zatvorom. I time se bave upravo ljudi koji vode ovom državom i koji su ključni 'igrači' i na predstojećim izborima. 

Dok god su imovinske kartice samo formalni papir bez kaznene odgovornosti za lažno prijavljivanje, građani će gledati istu predstavu. Da bi se situacija promijenila, potreban je radikalan rez, ali on se neće dogoditi, jer ga nema tko napraviti. BiH je zarobljena u mafijaškim kandžama. 

Uvođenje strogih provjera i unakrsnog ispitivanja prihoda i imovine za sve kandidate prije nego im se odobri sudjelovanje na izborima moglo bi biti jedno od rješenja, ali tko će to uraditi? Lopov neće udariti na lopova. 

Kriminalizacija lažnog prijavljivanja imovine u kartonima? Nema šanse!  Oduzimanje nelegalno stečene imovine bez dugotrajnih i opstruiranih sudskih procesa? Zvuči jednostavno, ali u BiH nije. 

Sve dok se takve stvari ne počnu dešavati, predizborna obećanja o borbi protiv korupcije ostat će samo jeftin populizam, a imovinske kartice najsmješniji dokumenti u državi. 

Da. L.