Kada je Europsko vijeće prije dvije godine uz glasan aplauz donijelo odluku o otvaranju pristupnih pregovora s Bosnom i Hercegovinom, u Briselu je proslavljen trijumf "transformacijske moći EU". 

Danas, u ljeto 2026. godine, ta proslava izgleda kao davna prošlost. BiH je i dalje školska lekcija o tome kako geopolitički entuzijazam Europske unije udara u tvrdi zid balkanske realnosti. Dok ukrajinska kriza i dalje diktira hitnost proširenja na papiru, Bosna i Hercegovina se nalazi u dobro poznatoj poziciji: korak naprijed, dvije blokade nazad. 

Usvajanje ključnog Pregovaračkog okvira postalo je talac klasične političke trgovine unutar vladajuće koalicije, pretvarajući tehnički proces u poligon za ucjene. 

Brisel je prošle godine pred regiju prostro Plan rasta za Zapadni Balkan, financijsku injekciju tešku 6 milijardi eura, osmišljenu da ubrza reforme i integrira lokalna tržišta u europsko prije zvaničnog članstva.  Za zemlju s kroničnim nedostatkom kapitala poput BiH, ovo je trebala biti ponuda koja se ne odbija. Ipak, BiH je uspjela učiniti ono u čemu je najbolja – zakomplicirati očigledno. 

Sredstva mjesecima vise u zraku jer domaći lideri ne mogu postići konsenzus o reformskoj agendi. Rezultat? Dok susjedi polako povlače milijune, BiH tapka u mjestu, pokazujući da je lokalni politički kapital često važniji od europskih milijardi.

Igra moći - Trojka, Čović i Dodik

U srcu sarajevskog političkog čvora nalazi se krhki brak iz interesa – državna koalicija sačinjena od probosanske "Trojke" (SDP, Naša stranka, NiP), HDZ-a BiH Dragana Čovića i SNSD-a Milorada Dodika. Svaki akter u ovoj igri ima potpuno različitu definiciju uspjeha.

"Trojka" je svoj legitimitet uložila u narativ o "funkcionalnoj BiH" i europskim integracijama. Za njih je svaki korak ka Briselu dokaz da kompromis sa nacionalistima donosi rezultate. Dragan Čović (HDZ BiH) igra dugu i smirenu partiju šaha. Njegov fokus ostaje nepromijenjen: reforma Izbornog zakona koja bi osigurala "legitimno predstavljanje" Hrvata. Čović mudro koristi europske zakone kao polugu – bez rješavanja hrvatskog pitanja, teško da će proći bilo koji drugi reformski paket.

Milorad Dodik (SNSD) nastavlja sa svojom strategijom kontroliranog pritiska. Dodik koristi svaku priliku da ospori legitimitet OHR-a i Ustavnog suda BiH. Za njega su pregovori s EU korisni samo ako ne ugrožavaju njegovu autonomiju u RS-u. Ova dinamika stvara paradoks: Europska komisija traži "jedan glas" iz BiH, ali u Sarajevu trenutno nitko ne govori 'istim jezikom'.

Demografski egzodus

Dok se političari svađaju oko nadležnosti, a briselske tehnokrate broje (ne)usvojene zakone, Bosna i Hercegovina gubi ono najvažniji resurs – ljude. 

Demografski kolaps je postao primarni sigurnosni i ekonomski rizik zemlje, o kojem se u političkim krugovima rijetko raspravlja sa stvarnom ozbiljnošću.

Njemački i austrijski zakoni o useljavanju radne snage djeluju brže i efikasnije od bilo koje reforme iz Brisela. BiH godišnje gubi desetine tisuća radno sposobnih građana. To više nisu samo nezaposleni koji traže koru kruha, već liječnici, inženjeri i IT stručnjaci sa stabilnim poslovima koji bježe od stalnog narativa o nestabilnosti i korupciji. 

Mirovinski i zdravstveni fondovi u oba entiteta već osjećaju ovaj pritisak, a dugoročni ekonomski rast bez radne snage postaje matematički nemoguć. 

Geopolitički vakuum

Uslijed unutarnjih blokada i sporog hoda Brisela, otvara se prostor za druge aktere. Sjedinjene Američke Države ostaju najglasniji kritičar secesionističke retorike i korupcije, redovno ažurirajući svoje "crne liste". Međutim, ekonomska realnost na terenu pokazuje i druge utjecaje. 

Kina tiho ali postojano cementira svoje prisustvo kroz financiranje velikih energetskih i infrastrukturnih projekata, dok Moskva u Banjoj Luci zadržava vjernog saveznika za blokiranje bilo kakvih euroatlantskih integracija. 

Bosna i Hercegovina u ljeto 2026. godine ostaje klasični primjer "stabilokracije" – zapadni partneri održavaju mir i formalni napredak ka EU, svjesni da bi preveliki pritisak mogao srušiti ionako labavu konstrukciju vlasti. 

Brisel će vjerojatno nastaviti progledavati kroz prste Sarajevu, nudeći nove rokove i uvjetne agende kako bi zemlju zadržao u svojoj orbiti. Ali bez suštinske promjene političke paradigme unutar same BiH – gdje se napredak mjeri dobrobiti građana, a ne partijskim plijenom – otvaranje pregovora ostat će samo povijesna fusnota u izvještajima Europske komisije.

J. S.