Presuda Miloradu Dodiku obilježila je godinu u kojoj se pravosuđe prvi put ozbiljno sudarilo sa političkom realnošću RS. Obilježila je i godinu u kojoj je uloga visokog predstavnika u BiH postala dio sudske prakse.

Sudnica Suda Bosne i Hercegovine u protekloj godini pretvorila se u prostor obračuna ne samo sa jednim političarem, nego sa cijelim konceptom osporavanja visokog predstavnika i državnog poretka, prenosi Dw.

Odgovor Banjaluke bio je pokušaj da se presuda „poništi“ političkim odlukama u Narodnoj skupštini Republike Srpske i stvaranjem slike progona cijelog rukovodstva entiteta. Zbog toga protekla godina izgleda manje kao pad jednog lidera, a više kao sudar dvije vizije suvereniteta, u kojem Šmitove i presuda Dodiku stoje nasuprot neustavnim zakonima NSRS-a i narativu o „političkim potjernicama“. 

„Godina je ovo koja je zaustavila život i zarobila politiku, pravosuđe, medije, građane kroz sudski proces Miloradu Dodiku“, kaže politička analitičarka iz Banjaluke Tanja Topić, konstatujući da nažalost pouka nije izvučena.

Od Šmitove odluke do presude
„Dobili smo političke aksiome: Dodik i poslije Dodika, zapravo, da ga presuda kojom mu je zabranjeno političko djelovanje na šest godina nije omela da bude „predsjednik svih predsjednika“, da je pravosuđe pod vidljivom političkom kontrolom. Kada to nije, ignoriše vladavinu prava, baš kao i političari“, kaže Topić.

Krivični postupak protiv Dodika rezultat je intervencija Kristijana Šmita. Izmjene Krivičnog zakona BiH uvele su posebno djelo neizvršavanja odluka visokog predstavnika i podrivanja ustavnog poretka, a upravo je na toj normi podignuta optužnica zbog potpisivanja ukaza kojima je Dodik „oživljavao“ zakone koje je OHR već suspendovao.

Sud BiH je u presudi eksplicitno potvrdio da je Šmit zakonit visoki predstavnik i da su njegove odluke obavezujuće, odbacivši tezu o „nelegalnom Nijemcu“ i stavljajući težinu krivične odgovornosti na svjesno ignorisanje tih akata.

Pravosnažna presuda u avgustu – godina zatvora koja je otkupljena i šest godina zabrane obavljanja javnih funkcija, formalno je označila Dodikov pad sa mjesta predsjednika RS. 

Kontranapad  
Umjesto da se nakon presude sistem stabilizuje, NSRS pokreće politički i normativni kontranapad. Na hitnim sjednicama usvaja paket zakona kojima pokušava da izgradi paralelni pravni sistem u kojem Šmit i državni nivo „ne postoje“. Donose se akti o neprimjenjivanju odluka institucija BiH i visokog predstavnika na teritoriji RS, o „stranim agentima“ među nevladinim organizacijama, o posebnom Visokom sudskom i tužilačkom savjetu RS i o drastičnom kažnjavanju „podrivanja ustavnog poretka RS“.

Ti zakoni bili su u suštini pokušaj da se presuda Dodiku i Šmitove odluke politički ponište: ako se entitet proglasi jedinim nosiocem nadležnosti, onda se i kršenje Šmitovih odluka prikazuje kao odbrana, a ne kao zločin. 

Ipak, Ustavni sud BiH proglasio je neustavnim i stavio van snage kompletan paket zakona koje je NSRS donijela nakon presude Dodiku, naglašavajući da se njima direktno ugrožava hijerarhija pravnog poretka i suverenitet države. Zakoni o „stranim agentima“ ocjenjuju se kao nespojivi s evropskim standardima, a oni kojima se uspostavlja entitetski VSTS i isključuje primjena državnih propisa tretiraju se kao pokušaj faktičkog otcjepljenja u pravnoj sferi.

Time se na institucionalnom nivou zatvorio krug: Šmit interveniše, Sud BiH presuđuje, NSRS odgovara zakonima, a Ustavni sud te zakone briše kao da nikada nisu postojali. Međutim, politička posljedica ostaje, jer svaki taj krug hrani narativ o trajnom političkom sukobu unutar BiH. 

Potjernice i kriminalizacija rukovodstva RS
U toj eskalaciji Sud BiH raspisao je međunarodnu potjernicu za Dodikom, predsjednikom NSRS i još nekim funkcionerima RS. Čak i kada je Interpol odbio zahtjev za izdavanje crvene potjernice, uz obrazloženje političke dimenzije slučaja, sama činjenica da se entitetski vrh formalno nalazi pod zahtjevom za međunarodnom potragom, podiže krizu na novi nivo.

Dodik tada narativ o „političkom procesu“ spaja s tezom o „lovu na rukovodstvo RS“, pokušavajući presudu i Šmitove odluke predstaviti ne kao pitanje vladavine prava, nego kao koordinisani pokušaj disciplinovanja cijelog entiteta. 

SNSD na kraju pristaje na dogovor. Raspisivanjem prijevremenih izbora i izborom Siniše Karana za predsjednika RS, vlast demonstrira da i bez Dodikovog potpisa na aktima može nastaviti isti politički pravac. Šmit i sudovi su ga srušili sa funkcije, ali ne i iz političkog centra. Vjetar u leđa uslijedio je nakon američke intervencije.

Ukidanje sankcija 
Ukidanje američkih sankcija Dodiku, došlo je nakon što je povukao najveći dio onoga čime je mjesecima prijetio – odustajanja od funkcije predsjednika RS i normativnog udara na državu. State Department je vrlo jasno vezao skidanje sa „crne liste“ za odluke Narodne skupštine RS da povuče sporni paket zakona, kojim se osporavao rad državnih institucija i visokog predstavnika.

Dodik je popustio upravo tamo gdje je ranije crtao „crvene linije“, a analitičari i dio opozicije u RS to vide kao svjevrsnu političku trgovinu.

„Put ka Evropskoj uniji zakovan je između dogovora američke administracije i Dodika, dok je „RS spremna za pregovore sa EU“. Reforme blokiraju upravo oni koji se samopromovišu u najveće zagovornike EU, istovremeno dijeleći trampovske kvazivrijednosti prema kojima predviđaju evropski krah. I kad se sve ovo sabere možemo poželjeti samo jedno - ne ponovilo se“, zaključuje Topić.

Na kraju, Dodik pokušava ukidanje sankcija prikazati kao potvrdu da je bio u pravu, ali hronologija pokazuje suprotno. Tek kada je NSRS odustala od najradikalnijih zakona, a on prihvatio da više neće biti predsjednik RS, Vašington je poslao signal da je spreman na „novi početak“.

Transformacija
„U tom smislu, povlačenje zakona i sankcija otkriva koliko su njegove ranije prijetnje – o raskidu sa BiH, ignorisanju Šmita i nepriznavanje suda – ograničile kombinacija presude, institucionalnog pritiska i međunarodne izolacije, pa je politički opstanak na kraju morao biti plaćen tihim povlačenjem pred onim što je najavljivao da nikada neće prihvatiti“, kaže novinar Goran Dakić.

Pravosnažna presuda, jednogodišnja (otkupljena) zatvorska kazna i šestogodišnja zabrana obavljanja javnih funkcija objektivno predstavljaju najteži institucionalni udar na Dodika od početka njegove karijere i formalni pad sa funkcije predsjednika RS.

Ipak, izbor Karanа i održavanje SNSD-a na vlasti pokazuju da se Dodikov uticaj nije urušio, već transformisao – iz direktne izvršne funkcije u ulogu neformalnog centra moći iza scene. Godina presude tako otvara paradoks jer je pravna država demonstrirala da može procesuirati najmoćnijeg političara u entitetu. Ali politička realnost pokazuje da sistem u kojem je Dodik, ključni arhitekta i dalje funkcioniše, samo s drugim imenom na zvaničnoj listi.