Piše: Antonela Marinović Musa

Na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti na Sveučilištu u Mostaru nedavno je diplomirala mlada Čakovčanka Anja Rakuša na temu: Teškoće srednjoškolaca oštećena vida percipirane od vršnjaka iz razrednog okruženja. Ova mlada magistrica edukacijske rehabilitacije, kojoj je Hercegovina postala drugi dom, za svoj rad dobila je pohvale, posebno od mentora izv. prof. dr. sc. Ante Bilića Prcića. On je, naime, kazao kako njezin rad, u koji je uložila dosta truda, mogu preuzeti istraživačke kuće, časopisi…

„Mnogi još nisu upoznati sa zanimanjem - edukacijski rehabilitator i kolika je njegova važnost za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju. Iako ovaj studij postoji i u Zagrebu, odlučila sam se za Mostar zbog spleta okolnosti. Mogu reći da ni u jednom trenutku nisam požalila i da sam tijekom pet godina boravka u Mostaru zavoljela ovaj grad, ali i Hercegovinu općenito“, kazala je Anja za Dnevni list.

Anketa među učenicima

Njezin rad bazirao se na istraživanju koliko su srednjoškolci tipičnog razvoja upoznati s oštećenjem vida i koliko razumiju teškoće s kojima se učenici oštećena vida svakodnevno susreću. U svrhu ovog istraživanja, Anja je sama izradila anketni listić koji su srednjoškolci popunjavali, a pitanja su bila podijeljena u četiri skupine.

„Pitanja u prvoj skupini odnosila su se na to koliko su srednjoškolci upoznati s nekim osnovnim elementima osoba oštećena vida (tehnika videćeg vodiča, komunikacija, Brailleevo pismo). U drugoj, pitanja su se odnosila na druženje s učenikom oštećena vida, a trećoj skupini postavljena su pitanja o tome jesu li spremni pomoći učeniku oštećena vida. Pitanja postavljena četvrtoj skupini imala su za cilj saznati mišljenje o teškoćama s kojima se svakodnevno suočavaju učenici oštećena vida, odnosno smatraju li da je njihova škola prilagođena učenicima oštećena vida, žele li naučiti nešto više o oštećenju vida. Istraživanje je pokazalo da su srednjoškolci spremni pomoći učeniku oštećena vida za vrijeme nastave, ali i izvan škole. Srednjoškolci su spremni prihvatiti u svoje društvo učenika oštećena vida, ali također se pokazalo da im je potrebna edukacija kako bi bolje shvaćali oštećenje vida“, istaknula je Anja.

Vrlo je važno educirati djecu od najranije dobi o različitim teškoćama te ih učiti da svi jednako vrijedimo. Ovo istraživanje dobra je nit vodilja za nastavak kako bi se vidjelo u kojem smjeru treba dalje ići.

Jednake mogućnosti u školi

Na upit koje su to predrasude s kojima se suočavaju osobe oštećena vida, naša sugovornica kazala nam je kako su mnogi ljudi nedovoljno informirani o teškoći oštećenja vida.

„Istina je da slijepa osoba ne živi u potpunom mraku i može mnogo toga sama uz pomoć različitih pomagala, ali to sve ovisi o dijagnozi. Osim slijepe i videće osobe, postoje još i slabovidne. Kod oštećenja vida puno ovisi o tome u kojoj dobi je osoba izgubila vid i koji je bio razlog gubitka vida. Ljude je strah biti u blizini slijepe osobe baš zbog tog neznanja i nerazumijevanja, a i nisu sigurni kako pristupiti slijepoj osobi. Kako bi se svi u društvu osjećali ugodno, vrlo je važna edukacija i razvijanje empatije kod djece“, pojasnila je naša sugovornica.

Vrlo je važno da učenici s oštećenjem vida imaju jednake mogućnosti napredovanja u školi te da sudjeluju u svim školskim aktivnostima, jednako kao i učenici tipičnog razvoja.

Ako učenik ima oštećenje vida, to ne mora značiti da ima i intelektualne teškoće. Može biti iznadprosječno inteligentan i zbog teškoće koje ima, ne smije ga se sputavati i sprječavati mu put za napredak.

„Tehnologija se neprestano razvija i stalno nastaju različita pomagala koja pomažu kod teškoća u različitim fazama života. U školi se učeniku mogu osigurati pomagala koja će mu pomoći ravnopravno pratiti nastavu sa svojim vršnjacima. Iako su neka pomagala skupa, uvijek postoji i neka jeftinija verzija koja bi se mogla iskoristiti za istu svrhu. Tko ima volju, nađe i način. Međutim, mnogo važnije od svih pomagala je da se učenik osjeća prihvaćenim, jer vršnjačka podrška je najvažnija za razvoj djeteta. Kada je dijete prihvaćeno od svojih vršnjaka imat će bolji akademski uspjeh i više samopouzdanja. Kada je dijete odbačeno, akademski uspjeh će biti lošiji, a moguće je da kasnije tijekom života razvije i neku mentalnu teškoću poput depresije ili anksioznosti“, kazala je Anja.

Stručna praksa

Osim u Mostar, put ju je odveo i do Ljubuškog gdje je odrađivala stručnu praksu u Osnovnoj školi Ivane Brlić-Mažuranić na Gračinama te u Edukacijsko-rehabilitacijskom centru za djecu, mlade i odrasle osobe s teškoćama u razvoju.

„Svakim odlaskom u školu ili u centar na vježbe naučila sam nešto novo, a ono što je još i važnije, svaki put sam dobila potvrdu da se ovim poslom želim baviti u budućnosti i kako sam odabrala pravi smjer. Svako dijete i svaka osoba koju sam upoznala posebna je na svoj način i svatko od njih mi se urezao u srce. Znam da imam još puno toga za učiti i da mi je potrebno još mnogo rada i truda kako bih njima mogla pomoći na najbolji mogući način, ali idem korak po korak. Ponajprije trebam završiti stručni ispit, a nakon toga zaposliti se u struci i paralelno uz rad i dalje učiti i educirati se. Iako sam rodom iz Čakovca i tamo su mi roditelji i dio obitelji, u Hercegovini također imam obitelj i prijatelje. Uvukla mi se u srce i zavoljela sam je, stoga ću upravo ovdje pokušati pronaći posao i raditi ono što volim“, zaključila je naša sugovornica.