PIŠE: Poljski premijer Mateusz Morawiecki

Rat u Ukrajini razotkrio je istinu o Rusiji. Onaj tko nije želio primjetiti da Putinova država ima sklonost ka imperijalizmu danas se mora suočiti s činjenicom da su u Rusiji oživjeli demoni XIX. i XX stoljeća: nacionalizam, kolonijalizam i sve izraženiji totalitarizam. Međutim, rat u Ukrajini je razotkrio i istinu o Europi. Vladimir Putin je uspio zavesti mnoge europske lidere, a danas su svi u šoku.

Povratak ruskog imperijalizma ne treba nas iznenaditi. Rusija je gotovo dvadeset godina obnavljala svoju poziciju, i to pred očima Zapada, koji je– umjesto razumnog opreza – izabrao geopolitičku dremku. Zapad je više volio da ne primjećuje rastući problem nego da mu se blagovremeno suprotstavi.

Europa se nije našla u ovoj situaciji zato što je bila nedovoljno integrirana, već zato što nije željela čuti glas istine. Taj glas već dugi niz godina dopire iz Poljske. Poljska nema monopol na istinu, ali ima mnogo više iskustva u odnosima s Rusijom od drugih zemalja. Kao Kasandra, koja je najavila pad Troje, i predsjednik Poljske Leh Kačinjski bio je u pravu kada je prije mnogo godina rekao da se Rusija neće zaustaviti na Gruziji i da će krenuti dalje. Ali ni njega nitko nije čuo.

Deklarativna ravnopravnost

Ignoriranje poljskog glasa samo je manifestacija šireg problema s kojim se suočava današnja Europska unija. Ravnopravnost njenih država članica isključivo je deklarativna. Politička praksa pokazuje da su najvažniji glasovi Njemačke i Francuske. Riječ je dakle o formalnoj demokraciji i de facto oligarhiji, u kojoj najjači drže vlast. Uostalom, najjači griješe i nisu u stanju prihvatiti kritiku koja dolazi izvana.

Ono što zapravo štiti Europsku uniju od terora većine jeste princip jednoglasnosti. Pronalaženje kompromisa između 27 zemalja, koje uglavnom imaju suprotstavljene interese, može biti frustrirajuće, a sam kompromis možda neće zadovoljiti sve. Ali to i jeste garancija da će se čuti svaki glas i da će usvojeno rešenje ispuniti minimalna očekivanja svake države članice.

Ako neko predlaže da aktivnosti Europske unije budu još zavisnije od njemačkih odluka nego što je to bio slučaj do sada – a to bi bio rezultat ukidanja pravila jednoglasnosti – dovoljno je da napravi kratku retrospektivnu analizu njemačkih odluka. Da je ​​proteklih godina Europa uvijek postupala onako kako je Nemačka željela, da li bismo danas bili u boljoj ili goroj situaciji?

Da je cijela Europa slijedila njemački glas, odavno bi bio pokrenut ne samo Sjeverni tok 1, već i Sjeverni tok 2. Ovisnost Europe od ruskog plina, koji Putin sada koristi kao oružje za ucjenu cijelog kontinenta, bila bi gotovo nepovratna.

Da je cijela Europa u lipnju 2021. usvojila prijedlog za organiziranje samita EU-Rusija, Putin bi bio priznat kao punopravni partner i sankcije koje su Rusiji uvedene nakon 2014. bile bi ukinute. Da je prijedlog – koji su tada blokirale Poljska, Litvanija, Letonija i Estonija – bio prihvaćen, Putin bi imao garanciju da EU neće poduzeti stvarne mjere za obranu teritorijalnog integriteta Ukrajine.

Da je Europska unija usvojila pravila za raspodjelu migranata predložena 2015. godine, umjesto čvrste politike obrane vlastitih granica – osnovnog atributa državnog suvereniteta – danas bismo bili puki objekt, a ne subjekat međunarodne politike.

Putin je upravo te 2015. godine spoznao da se migranti mogu iskoristiti u hibridnom ratu protiv EU – te je 2021. na taj način, zajedno s Aleksandrom Lukašenkom, napao na taj način Poljsku, Litvaniju i Letoniju. Da smo 2015. poslušali pristalice otvorenih granica, danas bi naša otpornost na predstojeće velike krize bila još manja.

Konačno, ako bi cijela Europa slala oružje Ukrajini u tim količinama i  tempom kojim to čini Njemačka, rat bi odavno bio završen. I to uvjerljivom pobjedom Rusije. A Europa bi bila na ivici novog rata, jer bi Rusija, ohrabrena slabošću protivnika, krenula dalje.

Svaki glas sa Zapada koji traži ograničenje isporuke oružja Ukrajini, ublažavanje sankcija, koji poziva „obije strane“ (to jest agresora i žrtvu) na dijalog – Putin doživljava kao znak slabosti. A Europa je dakako mnogo jača od Rusije.

Veliki ispit europske savjesti

Ukoliko zaista želimo da govorimo o demokratskim vrijednostima, vrijeme je za veliki ispit europske savjesti. Predugo je niska cijena ruskog plina za mnoge zemlje predstavljala najvažniju vrijednost. Znamo, međutim, da je bila niska jer joj nije bila dodana stvarna cijena krvi koju Ukrajina danas plaća.

Pobjeda nad imperijalizmom u Europi predstavlja izazov i za samu Europsku uniju. Međunarodne organizacije će biti u stanju da se uspješno suprotstave imperijalizmu samo ukoliko i same brane osnovne vrijednosti – slobodu i jednakost svih svojih država članica. A to se prije svega odnosi na Europsku uniju.

EU ima sve više problema s poštovanjem slobode i jednakosti svih država članica. Sve češće možemo čuti da o budućnosti čitave Zajednice ne treba da se odlučuje jednoglasno nego većinski. Odstupanje od principa jednoglasnosti u budućim oblastima djelovanja EU približava nas modelu u kojem jači i veći dominiraju nad slabijim i manjim.

Nedostatak slobode i jednakosti primjetni su i u eurozoni. Usvajanje zajedničke valute ne jamči održiv i usaglašen razvoj. Euro čak uvodi mehanizme međusobne konkurencije, što se vidi, na primjer, u konstantnom suficitu izvoza nekih zemalja koje sprečavaju aprecijaciju vlastite valute tako što održavaju ekonomsku stagnaciju u drugim zemljama. U takvom sistemu jednake mogućnosti postoje samo na papiru.

Ti nedostaci čine Europsku uniju posebno ranjivom i slabe njenu moć da se suprotstavi ruskom imperijalizmu. Rusija želi preobratiti Europu u nešto što joj je stoljećima poznato i blisko – u koncern velikih sila sa zajednički ocrtanim sferama uticaja. Suvišno je spominjati što takav „međunarodni poredak“ znači za europski mir.

Srednje i male zemlje sve češće gube mogućnost da obrane svoja prava, interese i potrebe u sukobu s najvećim državama. To je prinudno kršenje slobode, često počinjeno u ime tobožnjeg interesa cjeline.

Zajedničko dobro je bila vrijednost koja je činila srž europskog projekta. To je bila pokretačka snaga europskih integracija od samog početka. Danas je to dobro ugroženo partikularnim interesima inspiriranim prije svega nacionalnim egoizmom.

Sistem nas gura u neravnopravnu igru između slabih i jakih. U toj igri ima mjesta kako za najveće zemlje s velikom ekonomskom moći, tako i za male i srednje zemlje koje raspolažu spomenutim adutima. Najjači posežu za političkom i ekonomskom dominacijom, a ostali za političkim i ekonomskim klijentelizmom. Opće dobro je sve apstraktnija kategorija. Europska solidarnost postaje šuplja fraza, svedena na primoravanje na faktički diktat jačeg.

Primorati Rusiju na povlačenje

Recimo bez okolišanja: aktuelni poredak Europske unije ne štiti nas dovoljno od stranog imperijalizma. Štoviše, institucije i prakse EU, iako ni same ne odoljevaju iskušenju da dominiraju nad slabijima, ostaju otvorene za prodor ruskog imperijalizma.

Zato apeliram na sve europske lidere da hrabro razmišljaju u kategorijama koje odgovaraju vremenu u kojem živimo. A živimo u povijesnom trenutku. Imperijalna Rusija može biti poražena zahvaljujući Ukrajini i podršci koju joj pružamo. Pobjeda u ovom ratu zavisi isključivo od naše dosljednosti i odlučnosti.

Zahvaljujući snabdjevanju opremom u razmjerama koje su - obzirom na mogućnosti Zapada – i dalje nedovoljne, Ukrajina je počela da okreće tok rata. Rusija napada, sije smrt i razaranje, čini okrutne zločine – ali ni skoro pola godine kasnije moral Ukrajinaca nije slomljen. Moral ruskih trupa je – kako pokazuju obaveštajni podaci – sve slabiji. Vojska trpi ozbiljne gubitke. Zalihe naoružanja i druge opreme nisu neiscrpne, a njihova obnova će – zbog sankcija – biti sve teža.

Zato moramo podržati Ukrajinu kako bi povratila izgubljeni teritorij i primorala Rusiju na povlačenje. Tek tada će biti mogući dijalog i okončanje rata koje će zaista značiti njegov kraj, a ne samo kratkotrajnu pauzu pred sljedeću agresiju. Samo će takav kraj značiti našu pobjedu.

Moramo prevazići prijetnju imperijalizma i unutar EU. Potrebna nam je duboka reforma koja će opće dobro i jednakost ponovo proglasiti vrhovnim principima Europske unije. Do toga neće doći bez promjene vizure – o pravcima i prioritetima djelovanja Zajednice moraju da odlučuju države članice, a ne institucije EU, jer institucije postoje zbog država, a ne države zbog institucija. Osnova suradnje mora biti postizanje konsenzusa, a ne dominacija najvećih nad ostalima.

Aktualna situacija primorava nas na razmišljanje u potpuno novim okvirima. Moramo imati hrabrosti da priznamo da se EU nije dobro pokazala kada je riječ o covid krizi i ratu. Problem, međutim, nije u tome što se isuviše sporo krećemo u pravcu integracije i što bismo morali bez oklijevanja ubrzati taj proces.

Problem je što je taj put sam po sebi pogrešan. Ponekad, umjesto dva koraka naprijed, vrijedi napraviti korak unazad i drugačije sagledati stvari. Perspektiva povratka principima koji iznova uspostavljaju europsku zajednicu čini se najsigurnijim rešenjem. Nije cilj da se potkopaju temelji EU već da se ojačaju. Europi je, više nego ikada ranije, potrebna nada. A nadu može pronaći samo u povratku svojim principima, a ne u jačanju institucionalne nadgradnje.