Priredila: V. S. Herceg

Mirovni aktivisti Centra za nenasilnu akciju (CNA) Beograd-Sarajevo i Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) iz Hrvatske i Srbije proteklih dana zajedno su obilježili mjesta stradanja u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u prošlom ratu. 

U ovoj akciji obilježeni su bivši zatočenički objekti i mjesta ubojstava na području Šljivovice, Stajićeva i Begejaca u Srbiji, Dvorca Kerestinec i Dvora na Uni u Hrvatskoj te Alipašinog Polja u Sarajevu. 

Centar za nenasilnu akciju (CNA) od 2015. godine provodi akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini i do sada je obilježeno više od 150 lokacija.  I ranije se YIHR Hrvatska u nekoliko navrata priključivala ovoj akciji, dok je sada po prvi put ona izvedena uz učešće aktivistica i aktivista sve tri organizacije, te i na području tri države. 

Mnoga mjesta stradanja do sada nisu obilježena na primjeren i trajan način, a preživjelima i obiteljima stradalih se onemogućava ili otežava pristup ovakvim mjestima kako bi mogli iskazati pijetet žrtvama. Kako su istaknuli iz CNA, iako je ovo simbolično obilježavanje, ono je i poziv, posebno lokalnim vlastima, da žrtvama omoguće primjereno sjećanje, a svojoj zajednici pošalju poruku o tome što se događalo u njihovoj blizini.

Hrvatska: Dvor na Uni i Dvorac Kerestinec

Tako je kao mjesto stradanja obilježen objekt osnovne škole u Dvoru, gdje je u kolovozu 1995. ubijeno je devet civila, štićenika Psihijatrijske bolnice i Doma za starije Petrinja. 

Ubijeni civili bili su srpske i hrvatske nacionalnosti, a odgovornost za ovaj zločin do danas nije utvrđena jer se u to vrijeme na ovom prostoru nalazile jedinice Hrvatske vojske (HV), Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), Vojske Republike Srpske (VRS) i Srpske vojske Krajine (SVK). Također, kako su istaknuli iz CNA, objekt Dvorca Kerestinec, od prosinca 1991. do svibnja 1992. godine je služio kao mjesto zatočenja za osobe srpske i hrvatske nacionalnosti koji su u objekt dovedeni ponajviše nakon zatvaranja zatočeničkog objekta u Gajevoj ulici u Zagrebu. U Dvorcu Kerestinec zatočenici su svakodnevno bili podvrgnuti maltretiranju i mučenju, uključujući i seksualno zlostavljanje. Ispred YIHR Hrvatska, akciji se priključila Iris Knežević. 

- Kao Inicijativa mladih Hrvatske mislimo da je obilježavanje mjesta stradanja od iznimne važnosti kada govorimo o razgradnji dominantnih političkih narativa koji su sve više prisutni u javnom diskursu u Hrvatskoj. Takvi narativi šire netrpeljivost, netoleranciju pa čak i mržnju prema pripadnicima drugih manjinskih skupina, što može dovesti i do retraumatizacije žrtava koje su preživjele ratove 90-tih godina, kazala je Knežević. Ona obilježavanje mjesta stradanja također vidi i kao, kako je rekla, 'vrlo važno u razbijanju dominantnog diskursa viktimizacije Hrvatske, kao isključivo žrtve u ratovima devedesetih godina'. 

- Smatram da ovakvo obilježavanje dovodi do toga da Hrvatska napokon priznaje zločine koji su počinjeni nad civilima drugih nacionalnosti, kazala je.

Srbija: Šljivovica, Stajićevo i Begejci (Torak)

Objekti napuštenih baraka nekadašnjeg građevinskog poduzeća Planum, u selu Šljivovica nadomak Užica, u razdoblju od kolovoza 1995. do 10. travnja 1996. služili su kao mjesto zatočenja za osobe bošnjačke nacionalnosti koje su u ove zatočeničke objekte prisilno dovedene ponajviše nakon pada enklava Srebrenice i Žepe. Kroz ovaj zatočenički objekt prošlo je ukupno 350 osoba bošnjačke nacionalnosti, u različitim vremenskim razdobljima, te su zatočenici bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, zlostavljanjima i ispitivanjima. 

Uslijed nehumanih uvjeta i posljedica torture u ovom logoru dva zatočenika su preminula. Akciji obilježavanja ovog mjesta stradanja se pridružio i Miloš Cvetković, koji je u vrijeme formiranja zatočeničkog objekta u selu Šljivovica radio kao fotoreporter u listu 'Borba' i bio neposredni svjedok događanja.

- Nisam ovdje bio godinama i ne mogu prepoznati ovo mesto, zbunjen sam. Zanimljivo kako je sve teklo, moja izložba 2004. godine u Užicu i prilazi mi čovjek iz Užica i pita 'Cvele jel’ ovo naša Šljivovica?' Rekoh, jest. Čovjek je ostao zgranut, tako da je nevjerojatno da mnogi ljudi na 15 minuta od Užica nisu znali da je tu logor. Sva sreća u nesreći je što u ovom logoru nitko nije stradao, po meni zahvaljujući tome što je bio kraj rata, Daytonski sporazum se spremao, tako da nije bilo ubojstava, ni ostalog zla koje se u mnogim logorima događalo, rekao je Cvetković.

Ružica Marjanović, profesorica književnosti u Užičkoj Gimnaziji govorila je o događanjima za koja nije bila svjesna da postoje u njenoj neposrednoj blizini.

- Zahvaljujući fotografijama Miloša Cvetkovića doznala sam za ovo mesto i bila zgranuta činjenicom da sam na desetak kilometara odavde sedela i spremala završne ispite kada se sve ovo dešavalo, a da ništa nisam znala. I to mi je bio udarac u glavu, jer sam tvrdila za neke druge strašne događaje u nekim drugim povijesnim periodima, da su ljudi morali znati, a tvrdili su kako nisu. Na neki način smo svi odgovorni što smo doznali kasnije, a ne kad se događalo. Makar smo dužni obilježiti mjesta na kojima su ljudi stradali. Imala sam strašnu privilegiju sresti jednog od bivših logoraša - ja sam plakala, on me je grlio. I to je jedan od strašnijih susreta koje sam imala u životu, s jednim divnim čovjekom za koga znam da je bio ovdje i koji na toj potresnoj Miloševoj fotografiji koja me je iz cipela izbacila kad sam je prvi put vidjela, rekla je Marjanović. 

Na pitanje zašto sudjeluje u ovom obilježavanju, ona je kazala: 'Zato što svatko od nas treba biti na ovakvim mjestima. Sanjam dan kada će ovdje stvarno stajati spomenici i neki pametni ljudi, oslobođenih mozgova, dolaziti na ta mjesta iz poštovanja prema ljudima koji su stradali. Lako se sjećamo nekih povijesnih tragičnih događaja iz bivših vremena, davnih, kad smo mi i naši životi od toga odmaknuti, a kad se radi o nečemu čemu smo bili svjedoci, a nismo znali ili smo šutjeli, onda pustimo da ostane ovako.' Ispred YIHR Srbija akciji se priključio i istraživač Branimir Đurović: 'Ovakvih neobilježenih mjesta stradanja, na žalost, ima veliki broj i ovo je naš način odavanja počasti ljudima koji su ovdje bili zatočeni i koji su stradali te da se na taj način izborimo protiv dominantnog narativa u Srbiji, a to je da ovakva mjesta ne postoje ili ako postoje da se tu zapravo ništa nije događalo', naglasio je. Rekao je kako je najveći značaj zajedničke suradnje CNA i YIHR Srbije i Hrvatske taj što zajedno obilježavaju mjesta stradanja, tako ne dozvoljavajući zaborav stradalih žrtava.

- Jer oni koji su za ovakva mjesta odgovorni najradije bi da se nitko ovoga i ne sjeća. Ovakva mjesta je važno adekvatno obilježiti da pokažemo šta se tu zapravo dogodilo, na način koji uvažava žrtve i koji ne potiče mržnju i ne veliča one koji su za ovakva mjesta odgovorni, poručio je.

Lovački dom, Begejci, zatočeni hrvatski vojnici i JNA rezervisti koji nisu željeli u rat

Također, i mjesto Lovačkog doma u mjestu Begejci (današnji Torak), u razdoblju od 1. listopada 1991. služio je kao mjesto zatočenja za osobe hrvatske i srpske nacionalnosti iz Osijeka, Vukovara, Vinkovaca i okolnih mjesta, od kojih je većina u objektima Lovačkog doma u Begejcima bila zatočena nakon pada Vukovara u studenom 1991. godine.  U objektu Lovačkog doma u Begejcima, do njegovog zatvaranja u prosinca 1991. bili su zatočeni pripadnici hrvatske vojske, ali i manji broj rezervista JNA iz Srbije koji su odbili sudjelovati u ratu. Izuzev njih, bilo je i civila, žena i djece. Procjenjuje se da je kroz ove zatočeničke objekte prošlo oko 750 ljudi, a da je među njima bilo 37 žena. Objekti poljoprivrednog gazdinstva Stajićevo (Zemljoradnička zadruga Livade – Stajićevo), u blizini Zrenjanina, u razdoblju od  18. studenog  do 22. prosinca 1991. godine, služili su kao mjesto zatočenja za osobe hrvatske nacionalnosti, a koje su u ovaj zatočenički objekt prisilno dovedeni također nakon pada Vukovara.

- Većina mještana Vojvodine ne zna da u Vojvodini postoji mnogo takozvanih, kako su ih zvali 90-tih godina, sabirnih centara, a mi možemo slobodno kazati logora. Zapravo mi moramo pričati o ovome i mi moramo biti učeni o ovome i zaista nije normalno da se sve ovo događalo pred našim nosem, našim susjedima, ne samo nacionalnim susjedima, preko granice, nego doslovno, kuća kraj naših susjeda. Došli smo obilježiti mjesto stradanja, neslužbeno, kao našu aktivističku komemorativnu akciju, ali zaista se nadam da će vlast ili neka sljedeća, zapravo prihvatiti da zaista službeno obilježimo ta mjesta, izjavila je Dalia Koler, koordinatorica programa tranzicijske pravde, YIHR Srbija.

BiH: Alipašino polje, Sarajevo

U ulici Trg ZAVNOBiH-a u sarajevskom naselju Alipašino Polje od sredine travnja 1992. uspostavljeno je više mjesta zatočenja za srpske civile. Nekadašnji kafić 'Borsalino', prostorije mjesne zajednice, prostorije mesnice i drugi privredni i stambeni objekti korišteni su za nezakonito zatočenje civila. Zatočenici su premlaćivani i zlostavljani, a žene silovane. Više osoba je ubijeno, od kojih neki ni do danas nisu pronađeni.

- Ovom, 21. akcijom obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja podsjećamo kako neobilježena mjesta stradanja postoje ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj i Srbiji. Ono što je zajedničko u svim ovim mjestima i državama je da su lokacije gdje su stradali oni drugi predmet negiranja i ignoriranja te da u velikoj većini slučajeva još uvijek nemaju dostojan memorijal koji će podsjećati i opominjati na zlo koje se tu dogodilo. Ovom akcijom ukazujemo i da Hrvatska, Srbija i BiH još uvijek imaju prostora za pošten odnos prema prošlosti te da zajednički mogu uraditi korake, svatko na svom području koji bi bili iskorak ka miru i pomirenju, izjavila je Tamara Zrnović, iz Centra Centar za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd

Ukupan broj obilježenih mjesta stradanja ovom, 21. akcijom je dostigao broj od više od 150 obilježenih mjesta gdje su se dogodila stradanja u proteklom ratu.