Rijetko je koji trener je u Zrinjski stigao uz toliko podijeljena očekivanja kao Simon Rožman. Iako je od početka imao potporu navijača koji redovito dolaze na stadion, među simpatizerima i u široj javnosti postojala je doza sumnje. 

Mnogi su smatrali da Slovenac nije čovjek za klupu, a moglo se čuti čak i kako iza sebe nema nijedan trofej. Tvrdnja nije samo netočna, nego i nepravedna. Rožman je s Rijekom osvojio Hrvatski kup, i to u nogometnom okruženju u kojem Dinamo i Hajduk raspolažu većim proračunima. Sama ta činjenica trebala je biti dovoljna da se rad ne procjenjuje površno. Uz to treba dodati i Kup koji je osvojio u Sloveniji.

Šestica Arsenalu

S nestrpljenjem se, tako, čekao susret sa Sarajevom. Postojala je bojazan jer je bordo momčad u utakmicu ušla pri kraju priprema, dok je Zrinjskom to bio prvi ozbiljan ispit u novoj sezoni. 

Na terenu se, međutim, nije moglo zaključiti da Plemići prije toga nisu odigrali nijednu utakmicu. Zrinjski je nadigrao momčad Zorana Zekića, koja će mu vjerojatno biti jedan od konkurenata u borbi za naslov. Važno je naglasiti i kako je Sarajevo do pogotka stiglo nakon prekida, bez konkretnije prigode iz igre. Zrinjski je djelovao organizirano, agresivno i spremnije nego što se moglo očekivati.

Tjedan poslije igrači Zrinjskog pobijedili su Širokog Brijega na Pecari s 2:0. Drugo poluvrijeme, u kojem je nastupio kombinirani sastav, nije izgledalo dojmljivo, no stoji činjenica da je Zrinjski zatvorio prilaze golu i protivniku nije dopustio ozbiljniju prijetnju.

Za završni ispit poslužila je utakmica protiv Arsenala iz Tivta. Navijači su mogli vidjeti upravo ono o čemu su maštali tijekom većeg dijela prošle sezone: brz nogomet, napadačku ideju, igru s najviše dva dodira i igrače koji neprestano mijenjaju pozicije i ritam. Postignuto je šest pogodaka za uvjerljivih 6:0. 

Unatoč svim prošlosezonskim uspjesima i nekoliko vrlo dobrih europskih utakmica, takvog Zrinjskog nije bilo dovoljno često. Momčad je gubila bodove upravo u susretima u kojima je imala status favorita i u kojima se protivnik duboko branio. Nedostajalo je brzine, ideje i rješenja protiv zatvorenih obrana.

Zrinjski prošle sezone nije osvojio naslov i zbog toga europski put započinje u drugom pretkolu Konferencijske lige. Ako želi ponovno do skupine, nema pravo na pogrešku. Takav pothvat ranije je od klubova s ovih prostora uspio jedino Olimpiji, zbog čega eventualni neuspjeh u Europi ne bi trebalo promatrati kroz prizmu prošle sezone i utakmica protiv Crystal Palacea. 

Zrinjski je tada europski put započeo u kvalifikacijama za Ligu prvaka, pa je kroz ispadanja u niža natjecanja i nekoliko odličnih utakmica stigao do skupine Konferencijske lige. Ovoga puta jedan loš dvomeč značio bi kraj europske sezone.

Dobili i Arapovića

Zbog toga Rožmanov rad ne treba ocjenjivati isključivo prema tome hoće li Zrinjski ponovno igrati europsku jesen. Mnogo je važnije kako momčad izgleda, ima li jasan identitet i stvara li se igra koja može trajati dulje od kvalifikacijskog ciklusa. Hrabar i napadački nogomet, uz nekoliko kvalitetnih pojačanja, predstavlja zalog za budućnost. 

Uostalom, kako bi drukčije i trebao igrati klub koji nosi slogan mentalitet pobjednika? Već je prilično jasno na koje će igrače najviše računati. U ovom trenutku postavu čine: Šubarić, Stapić, Barišić, Morris, Vranjković, Čuić, Ivančić, Ćuže, Nalić, Ilić i Bilbija. 

Većinu čine igrači koji su i ranije bili u klubu, ali se čini da bi pod novim trenerom neki od njih mogli doživjeti punu afirmaciju. To je možda i najveća vrijednost dosadašnjeg rada stožera. Zrinjski pritom ima i dovoljno širine. Psihološki je lakše voditi utakmicu kada znate da u svakom trenutku možete uvesti Đakovića, Jakovljevića ili Šakotu, a da momčad pritom ne izgubi na kvaliteti. Tu je i mladi Arapović, jedini junior koji se zasad ozbiljnije nameće kao rješenje za službene utakmice.

S. Ž.