Mnogo je i dalje nejasnoća i zagonetki oko odlaska Visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta i imenovanja njegovog nasljednika. Tko će ga i kada  birati, hoće li njemački diplomata ostati na čelu OHR-a do konačne odluke PIC-a ili će ga Amerikanci 'prisiliti' da ode 'odmah' bez obzira na razvoj kasnijih procedura? Ili, kako će biti raspodijeljene uloge između Europe, Amerike i Rusije oko izbora novog stranog gubernatora i hoće li zadržati bonske ovlasti ili će više djelovati kao koordinator?

Sve su to još otvorene opcije, makar se u našem javnom prostoru sve više spominje ime talijanskog diplomate Antonia Zanarde Landija, kao neko kompromisno rješenje. Navodno ga guraju i podržavaju Italija, Rusija i Amerika, dok EU i Velika Britanija imaju stanovite rezerve zbog njegovih  navodnih veza s Moskvom.  

Ali, bošnjački klero-nacionalisti su i prije imenovanja novog Visokog predstavnika gnjevni i složni u jednom: “nakon odlaska katolika, dolazi još veći križar i tužno se mire sa sudbinom kako šef OHR-a nikada neće biti musliman”. 

Njih dakle ne brine zašto je Visoki predstavnik uopće u BiH, niti kada će se urediti država pa da se OHR jednom zauvijek ugasi, nego ih proganjaju noćne more što europski kršćani upravljaju državom u kojoj su brojčano dominanti muslimani. 

Žele Turčina

Proerdoganovi megafoni u BiH iluzionistički predlažu Turčina za Visokog predstavnika i pri tome se neki čak pozivaju na povijest govoreći da je Otomansko carstvo upravljalo Bosnom punih 500 godina i da, ako ništa drugo, stoga Turčin mora imati i nekakvu prednost pred izborom diplomata iz Europe. 

-Nakon odlaska Christiana Schmidta, kao mogući nasljednik pojavljuje se talijanski diplomata Antonio Zanardi Landi, član Malteškog viteškog reda! Dakle ne samo politički katolik poput Schmidta već i pripadnik jedne od najstarijih i najeksplicitnijih katoličkih krstaških institucija Europe. Stoga se postavlja pitanje, koje bošnjačka politička klasa uporno odbija postaviti već tri desetljeća. Kako je moguće da u tom kolonijalnom aparatu zvanom OHR nikada, ama baš nikada, nema mjesta za nekog muslimana na nekoj važnoj poziciji? Indikativno, da u tzv. PIC-u mjesto ima i jedna Turska s pola milenija najbližeg mogućeg povijesnog prisustva u Bosni i Hercegovini, država koja je diplomatski, politički i ekonomski daleko prisutnija u ovoj zemlji od mnogih europskih činovničkih satrapija, ali da nijednom nije razmatrano da visoki predstavnik konačno bude Turčin i musliman?, postavlja vrlo opasnu tezu  jedan radikalni kolumnista iz Sarajeva. 

Fobije

Fobična stajališta nekog analitičara ne moraju biti načela neke nacionalne  političke skupine ili centra, pa niti frustracija jednog dijela društva, ali s obzirom iz kojega miljea dolaze ti analitičari, tko ih sponzorira i ustupa prostor u plaćeničkim medijima, onda te poruke itekako treba iščitati i tretirati krajnje ozbiljno.  

Ako se poglavito imaju na umu huliganski odnosi radikalnih bošnjačkih krugova okupljenih oko SDA i DF-a prema Christianu Schmidtu, huškanje  razularenih uličnih hordi na njega i njegov ured, te višegodišnje narastanje  antieuropskih emocija u bošnjačkom narodu, jasno je da eksplozija “križofobije” i otpor prema “povratku koncepta kršćanske Europe” nije nimalo bezazleni analitički incident.  

Podsjećamo, prije nekoliko mjeseci se u nekim sarajevskim medijima prvo  zakotrljalo pitanje zašto Bošnjaci ne predlože Ahmeda Davutoglua, bivšeg šefa turske diplomacije za šefa OHR-a.

Na njihovu žalost, pitanje imenovanja Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (BiH) je složen međunarodni proces, a ne odluka koju samostalno donose bošnjački politički predstavnici. Evo ključnih razloga zašto Ahmet Davutoglu, bivši turski premijer i ministar vanjskih poslova, ili  bilo koji Turčin, nije (i realno ne može biti) predložen za ovu poziciju:

Visokog predstavnika imenuje Upravni odbor Vijeća za provedbu mira (PIC), tijelo koje čine predstavnici ključnih međunarodnih država (SAD, EU, Rusija, Turska, itd.). Bošnjaci, kao jedan od naroda u BiH, nemaju mandat za predlaganje kandidata. Imenovanje zahtijeva konsenzus velikih sila, a ne želju jedne etničke grupe u BiH.

Od potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995. godine, svi Visoki predstavnici bili su iz zemalja članica Europske unije (najčešće Njemačke, Austrije, Španjolske). Davutoglu je iz Turske, koja je članica PIC-a, ali povijesno ne dolazi iz redova zapadnih diplomata koji vode OHR. Za imenovanje je potrebna suglasnost ključnih aktera (SAD, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Rusija). S obzirom na Davutogluovu aktivnu i često pro-bošnjačku (neo-osmansku) vanjsku politiku dok je bio na funkciji, njegovo imenovanje bi gotovo sigurno izazvalo oštar otpor srpskih i hrvatskih političkih predstavnika u BiH, kao i pojedinih članica PIC-a. To bi dovelo do totalne blokade OHR-a i delegitimizacije funkcije.

Turska je, za vrijeme Davutoglua, bila vrlo aktivna u regiji, ali je to radila kroz medijaciju, investicije i "tripartitne mehanizme" (BiH-Srbija-Turska ili BiH-Hrvatska-Turska), a ne kroz izravno nametanje zakona koje nosi funkcija Visokog predstavnika.

Euroskepticizam

Uostalom, neka pouzdana istraživanja zabrinjavajuće otkrivaju galopirajući rast euroskepticizma kod bošnjačkoga naroda. Nije također nikakva tajna  da vrh SDA i Islamske zajednice zastupa tezu zajedničkog ulaska BiH i Turske u EU.      

Tim krugovima užasno smeta, kako tvrde, povratak koncepta "kršćanske Europe" kao geopolitičkog projekta u kojem Bošnjaci kao muslimanska zajednica nisu ravnopravan narod nego "remetilački faktor”.

-Ode politički katolik koji je naginjao hrvatskoj politici, a dolazi još veći katolik čiji identitet nosi gotovo srednjovjekovnu simboliku kršćanskog militarizma. A sve u zemlji u kojoj su muslimani većina, zaključuje svoju antieuropsku analizu spomenuti analitičar. 

Iz tih poruka nije teško izvući ključnu islamsko-političku agendu centra moći koji nadzire radikalne bošnjačke mase: muslimanska BiH, s Turčinom upraviteljem, ali bez dominacije kršćanstva u EU. 

Na sreću, BiH još nije niti blizu takvoj hegemoniji jednog naroda i vjere, a Europa je “stara dama” u kojoj se i kršćanstvo kao i druge vjere prepoznaju, a još više vrijednosti kao do sada najveća civilizacijska dostignuća. 

S. Ž.