Povijest sporta pamti puno toga, povijest nogometa također. Dok je svijet bio u smrtnom kandžama najgore ekonomske depresije u povijesti u ljeto 1934., fašistička Italija bila je domaćin drugog Svjetskog prvenstva u nogometu, jedinog izdanja u kojem se od zemlje domaćina zahtijevalo da se kvalificira. 

Iako bi taj koncept danas bio nezamisliv, svjetsko natjecanje još je uvijek bio mlada pojava, politika je igrala ključnu ulogu, a nekoliko zemalja nije sudjelovalo iz raznih razloga. 

Italija je bila predvodnik ovog novog oblika vlasti; Benito "Il Duce" Mussolini vodio je naciju u nepoznato područje svojim neumoljivim propagandnim strojem, a promocija nogometa kao patriotskog simbola njihove superiornosti bila je jako važna. Duce je svojim suradnicima jasno dao do znanja: 

- Italija je mora osvojiti ovaj naslov. Mora. Tako je i bilo. 

Wunderteam i ubojstvo Sindelara

Tih tridesetih godina je Austrija imala svoj fenomenalni Wunderteam. Jedan od najboljih ikada predvođen Matthiasom Sindelarom. Nogometni Mozzart. 

- On je bio superstar tog doba, iako tada nije bilo toliko histerije za igračima. Gledao sam ga nekoliko puta, pamtim ga kao mršavog, igrača krhkog izgleda koji je izgledao tako da se ste imali osjećaj da će vjetar otpuhati. Takav konstitucija, teško da možete zamisliti da je jedan takav bio vrhunski igrač. Igrač koji je uništavao protivničke momčadi, selekcije, reći će Fritz Polster, čovjek čiji se otac družio baš sa Sindelarom. 

U bečkim kavanama, intelektualci, poznati i priznati su sve više raspravljali o Sindelaru i Wunderteamu. Možda čak on to i nije želio biti ili postati, ali je u tom trenutku bio velika zvijezda. Kao igrač Austrije Beč, ekipe s jakim židovskim vezama, bio je prijatelj židovske zajednice, što je dovelo do mnogih glasina o tome da je i sam Židov. O njemu se pričalo jednako u kavanama kao i na gradilištima na kojima je nekoć radio njegov otac. Svi su poznavali Sindelara. 

Dvije godine nakon Olimpijade, Hitler je u svojoj viziji "poklopio" Austriju, Anschluss se dogodio. Liga je nestala, reprezentacija je još uvijek nekako plivala na površini. Matthias je nastavio živjeti kako jeste do tada. Iako nije bilo poželjno, družio se za Židovima, koliko je mogao pomogao. 

Nije napustio Austriju, nije prihvatio ponudu recimo Manchester Uniteda, ali i nekih drugih klubova. Jednako tako mogao je recimo igrati za Njemačku, ali čovjeku kao što je Sindelar, koji nikada nije skrivao svoje socijaldemokratske naklonosti to nije palo na pamet. 

Na utakmica koja je po Hitleru trebala biti “prijateljska” 3. travnja 1938.godine između Njemačke i Austrije, zabio je gol koji je proslavio plesom pred svečanom ložom. Možete pretpostaviti tko je tamo sjedio. U siječnju 1939. godine, Sindelar je nađen mrtav u stanu. 

Slučaj Garrincha

Legendarni Garrincha je u polufinalu SP 1962. godine poludio nakon serije žestokih startova Čileanaca koji su slomili velikog Pelea. Opalio je jednog i zaradio crveni karton. 

Brazil je ostao bez svoje dvije najveće zvijezde u finalu. Čileanska javnost, pa čak i visoki politički dužnosnici, navodno su lobirali da Garrincha igra u finalu. Iako je izbacio njihovu reprezentaciju, Garrincha je bio "umjetnik" kojeg su svi željeli vidjeti na terenu. Time je izvršen politički pritisak. U tom trenutku, dok je nogomet tek stjecao današnju globalnu popularnost, bio je neprihvatljivo da oni koji su platili ulaznicu ostanu bez prilike gledati najveću zvijezdu.

Na kraju, u ključnom trenutku, linijski sudac koji je sugerirao isključenje misteriozno se nije pojavio na saslušanju. Komisija je to iskoristila kao pravnu prazninu. Komisija je zaključila kako je Garrincha bio žrtva konstantnog maltretiranja te je njegovo ponašanje okvalificirala kao reakciju, a ne kao nasilje. Umjesto suspenzije, dobio je samo opomenu. Garrincha je zaigrao u finalu, gdje je Brazil svladao Čehoslovačku rezultatom 3:1.

Trump i Infantino

Nisu se kroz povijest proslavili čelnici FIFA-e. Stanley Rous, João Havelange, Sepp Blatter, svi su oni imali svije “ruke u medu”, otišli su na ovaj ili onaj način, uz različite afere, ali opet nekako se činilo kako u modernim vremenima se neće dogoditi nešto. Nešto što će po težini skoro doći na “vrh skandala” po težini.  

Od trenutka kada je Gianni Infantino izabran za prvog čovjeka FIFA, nogomet je postao neka poveznica između njega samoga i politike. Rusija 2018., pa Katar četiri poslije i sada ovo. Slučajno ili ne. Uvijek je bio u društvu onih koji su politički nastojali prekrajati svijet na ovaj ili onaj način. Čak i na onaj najgori - ratovima. Na ovom prvenstvu smo bili svjedoci nekih stvari koje smo opet gutali, ali ova posljednja odluka je uništila sve iluzije o FIFA-I kao krovnoj kući nogometa. 

 - Kad sam saznao što zapravo znači crveni karton, rekao sam: 'Ma dajte, ozbiljno?' Sudac samo podigne karton i vaš najbolji igrač više ne igra sljedeći tjedan ili u sljedećoj utakmici. Rekao sam: 'Pa to je golema moć. To je strašno.' A onda sam pogledao njegovu prošlost i nije baš impresivna. Taj sudac, ako pogledate njegovu prošlost, pomalo je sumnjiv. Ne želim to govoriti jer ne volim stvarati kontroverze, ali njegova prošlost je vrlo upitna. Ako želite, mogu vam pokazati podatke o tome. Donio je odluku u koju nitko nije mogao vjerovati, pričao je Trump na pressici u Bijeloj kući. 

Vjerojatno nikada prije ali ni nakon njega jedan predsjednik neće pričati o tim stvarima. Ovaj jeste. Dobri, provjereni Gianni je odlučio poslušati gazdu, presedan je napravljen. 

Kada čovjek pomisli da FIFA ne može napraviti ništa gore, Gianni je pokazao još jednom da može. Folarin Balogun će za sva vremena ostati "obilježen" kao igrač kojem je Trump poništio crveni karton, bez obzira što napravio u karijeri. Amerikanci su izgubili glatko od Belgije, a stari showman Donald Trump je uspio do kraja sj....i FIFA-u. Koja će se teško oporaviti.

F. I.